Danas smo čuli jedno dosta zbunjujuće Evanđelje i Isusove riječi kojima nagoviješta buduće katastrofe čovječanstva. Kao da i nas prođe jeza i strah slušajući sve te riječi o pomrčini sunca i mjeseca, te o padanju zvijezda s neba u trenutku kad se pojavi Sin Čovječji u svojoj moći i slavi. No uslijed toga svega ostavlja vrlo jasnu i upečatljivu poruku o tome što u tim trenutcima trebaju činiti oni koji u njega vjeruju. No nama se dogodi da baš i ne znamo iščitati tu poruku koja se tiče života svakoga od nas, a usmjerimo se prema sporednim sadržajima koji tek naizgled izgledaju važni, pa čak i središnji u Isusovu govoru.
Često je naš pogled usmjeren na društvenu zbilju, uslijed čega pozorno promatramo i uredno kritiziramo i komentiramo sve događaje i pojave našega svijeta i vremena. Shodno tome dajemo svoja tumačenja događaj, kao i prognoze svega što bi se moglo dogoditi. Uporno upiremo pogled prema našoj zemaljskoj budućnosti, ponekad u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi. Na žalost prerijetko upiremo pogled i u svoju sadašnju vjernost Gospodinu. Skloni smo biti katastrofični i apokaliptični, no iz toga sporo izvlačimo zaključke za sami sebe i svoj život, a pogotovo ne odmah. Često i odgađamo odluke jer ne uviđamo važnost da reagiramo odmah, žurno i neopozivo.
Upravo to je ono na što je Isus htio skrenuti pozornost dok je naviještao kraljevstvo Božje na zemlji, što j očito i iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Isus je uvijek skretao pozornost na naš osobni život u sadašnjem trenutku. A kad se pojave poteškoće, krivce najčešće tražimo u vodećim garniturama, u oholim političarima i neodgovornim gospodarstvenicima, lijevim ili desnim zavjerenicima, i tako redom. Najvažnije u svemu da pogled okrećemo drugamo i da odgovornost odvraćamo od sebe. Zaboravljamo da imamo samo jedan život, te da nam istinska budućnost ovisi o tome koliko smo mi sami Bogu bili vjerni. A to ne ovisi o društvu u kojem smo živjeli, niti o garniturama koje su vodile društvo. Jer za naš slab duhovni i loš ćudoredni život ne mogu biti krivi drugi, te oni nemaju moć odvojiti nas od Boga i od života vječnoga ako mi u to iskreno vjerujemo i oko toga se trudimo.
Samo tako ocjelovljeni vjernik može svjedočiti Isusa. Samo takav može znati što Isus hoće od njega, te također kako spasiti sebe i svoj život. Takav može prepoznavati znakove Božje prisutnosti i učiti se od smokve i njezina lišća prispodobi, kako kaže Isus. Skretanjem naglaska na promatranje društva i njegovih problema samo je pokušaj bijega, i to ne tako vješt. Bježimo od sebe i svoga života, od svoje duhovne odgovornosti i rasta u Bogu, te se radije usredotočujemo na društvo umjesto da se usredotočujemo na vjernost Bogu. Umjesto da tražimo krivca u sebi, mi tražimo krivca u drugima. Što nije, uostalom, ni tako teško, jer oko nas bez problema možemo pronaći hrpu krivaca za sve probleme i za cjelokupno stanje u društvu. Umjesto da radimo na sebi i svome duhovome rastu u Gospodinu, lakše nam je vrtjeti se u krug oko drugih ljudi i društvenih problema koje i tako ne možemo riješiti. Tako je lakše tražiti krivce i skretati na drugi trag, umjesto da rješavamo sebe i svoj život, umjesto da sebe obogaćujemo Bogom i tako svjedočimo ozbiljnošću i dobrotom njegovu blizinu u našem životu.
No ove nas Isusove riječi potiču da se učimo od smokve i njezina lišća, jer kao što ona zna prepoznati ljeto, da tako i mi prepoznamo njegovu prisutnost među nama. Nijedan naraštaj neće proći, a da se neće ispuniti njegove riječi, to jest da dotični naraštaj neće stati pred njegovo lice. Samo je pitanje hoće li pojedinci u tom naraštaju prepoznati njegovu blizinu, to jest hoće li prepoznati njegove riječi kao neponovljive i neupitne. A od toga nema ništa važnije ni za život pojedinca ni za život društva. Zato bez obzira što se sve ima dogoditi u našem naraštaju u svijetu, najbitnije od svega je držati se njegove neprolazna riječi koja svakome onome koji je prima podaruje isti dar neprolaznosti. Bit života stoga i nije usredotočiti ti se na svemirske i svjetske događaja, već na osobu Isusa Krista kojega sve ima navijestiti i za čiji nas dolazak sve priprema. Ražarimo svoju vjeru u Kristovu prisutnost među nama, jer ćemo samo tako biti spremni za njegov drugi dolazak, što je najvažniji cilj našega života.
Piše: Dr. Ivan Bodrožić (Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com)
Izvor: patrologija.com
Dodajte komentar