Djelatna ljubav – organizirana kao Caritas – nije samo vrsta socijalne pomoći, koja bi se mogla prepustiti državi ili drugim organizacijama, nego pripada samoj naravi Crkve i izričaj je njezine biti – naglasio je kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Zbora za nauk vjere, govoreći ovih dana na skupu povodom desete godišnjice objavljivanja prve enciklike pape Benedikta XVI., Deus caritas est. Skup je organiziralo Papinsko vijeće Cor Unum, a kardinal Müller je održao predavanje naslovljeno „Ljubav i istina stvaraju novi svijet“.

Božje milosrđe koje obuhvaća sve ljude poruka je koju je papa Franjo izabrao kao veliku temu svojega pontifikata i ona je u „izravnom kontinuitetu“ s enciklikom Deus caritas est, koja ističe da je ljubav „srce života Crkve“ i da je djelatna ljubav „konstitutivna za poslanje Crkve, kao što je i naviještanje Riječi Božje i slavlje sakramenata“ – napomenuo je kardinal.

Naglasio je kako „struktura Crkve, pa stoga i strukture središnje uprave Crkve, trebaju odgovarati teološkim kriterijima prije nego organizacijskim i puko administrativnim kriterijima“ te da je zbog toga „siguran da će djelatna ljubav pronaći svoje ispravno mjesto“ u sklopu projekta reforme Rimske kurije. Počevši od Djela apostolskih, s porastom Crkve rođena je potreba organiziranja caritasa prvo na razini župnih zajednica, potom na razini mjesnih Crkvi i biskupija, dok konačno nije postala nacionalna i međunarodna organizacija koja je današnji „Caritas“.

Postoji mnoštvo primjera iz vremena crkvenih otaca koji svjedoče da su čak i pogani djela ljubavi kršćana i Crkve prema siromasima i patnicima smatrali osobitom oznakom kršćanskog identiteta. Kardinal je primijetio kako je liberalnom kapitalizmu koji izrabljuje radnike i marksističkom socijalizmu koji želi silom nametnuti besklasno društvo, zajednička jedna stvar: njihova nehumanost.

Socijalni nauk Crkve se ne nadahnjuje kontraproduktivnim utopijama, nego polazi od pretpostavke da pravednost i solidarnost u društvu treba ostvariti razumnim djelovanjem. Crkva kao sakrament spasenja nema direktan politički mandat i stoga se ne treba postavljati na mjesto države, koja ima zadaću provesti pravedan društveni poredak – napomenuo je kardinal.

Naglasio je da „mi kršćani pomažemo bližnjemu bez skrivenih namjera, jednostavno zato što je on naš bližnji. Zbog toga ne instrumentaliziramo djelatnu ljubav, čineći je sredstvom prozelitizma. Iskusan kršćanin zna kada treba govoriti o Bogu, a kada je bolje šutjeti. Ponekad je tihi primjer najbolje svjedočanstvo Božje ljubavi, koje također može privesti vjeri u njega i iskustvu Kristove ljubavi u zajedništvu njegove Crkve“. Kardinal je međutim istaknuo da je čovjek jedinstvena cjelina i da se „ne mogu odvojiti materijalne i duhovne potrebe“. Stoga je potrebno „ne bojati se pružiti vjerske odgovore onim muslimanskim seliocima koji postavljaju pitanja kad nam kažu: ‘Kršćani nam pomažu, naša braća muslimani nam ne pomažu’“.

Izvor: radiovatican.hr

Foto: www.la-croix.com