Sveta Marijo Magdaleno,
koja si svojim vrelom suza prišla
Kristu, vrelu milosrđa,
za njim si žarko žeđala
i on te bogato okrijepio,
on je opravdao tebe, grješnicu,
i slatko te utješio
u tvojoj gorkoj boli.
Ti, moja najdraža gospo, ti si sama iskusila kako grješna duša biva pomirena sa svojim Stvoriteljem,
kakav savjet koristi bijednoj duši,
kakav lijek
bolesnome vraća zdravlje.
Draga Božja prijateljice,
dovoljno znamo
da su onomu oprošteni
„mnogi grijesi, jer ljubljaše mnogo”.
Ja, najbjedniji grješnik,
najblaženija gospo,
ja, najbjedniji grješnik, ne ću spominjati tvoje grijehe da te korim,
nego ću razmišljati o neizmjernoj blagosti koja ih je uništila.
Po toj blagosti dišem da ne izdahnem,
k njoj uzdišem da ne propadnem,
ja, rekoh, koji sam bijedno bačen u bezdan svojih poroka,
ja, previše opterećen teretom zlodjela,
ja, koji je samoga sebe gurnuo u tamni zatvor grijeha
i omotao se tminama tuposti.
Ljubiteljice, koja si izabrala Boga
i izabranice koja si ljubila Boga,
ja, bijednik, molim tebe blaženu,
mračan, tebe prosvijetljenu,
grješnik, tebe opravdanu,
nečist, tebe čistu.
Sjeti se, najmilija, što si bila
i koliko si trebala milosrđe.
Traži za mene oprost
kao što si ga i sebi željela.
Izmoli za mene probod svetošću,
suze poniznosti,
žudnju za nebeskom domovinom,
nelagodu u ovom zemaljskom izgnanstvu,
gorčinu pokore,
strah od vječnoga mučenja.
Predraga, neka mi pomogne
bliski razgovor koji si imala
i imaš s Vrelom milosrđa.
Iz toga Vrela crpi za mene
da operem svoje grijehe.
Napoji me Njime da se utaži moja žeđ.
Ulij u mene da se
napoji moja suhoća.
Tebi ne će biti teško
dobiti sve ono što zaželiš
od svojega
najljubljenijeg i najljupkijeg
Gospodina i prijatelja
koji živi i kraljuje.
O, blažena Božja zaručnice,
tko bi mogao izreći kakvom je
dobrostivom bliskošću i
bliskom dobrostivošću
on odgovarao umjesto tebe
suprotstavljajući se tvojim tužiteljima?
Kako li te ljupko branio pred oholim farizejom koji je negodovao zbog tebe,
kako li te ispričavao pred sestrom
koja se tužila na tebe,
kako li je hvalio tvoje djelo
dok se Juda otresao na tebe?
Što da još kažem, ili bolje, kako da izrazim svojim riječima,
kad si ono gorila za njegovom ljubavlju, tražeći plakala i plačući ga tražila kod groba,
tko bi mogao izreći ono kad je došao k tebi da te utješi i da te poput prijatelja još više zapali ljubavlju,
ili, kad se skrivao onomu koji vidi,
a pokazivao onomu tko ne vidi,
kad je bio prisutan dok si ga tražila,
pitajući te koga tražiš i zašto plačeš?
No, ti, preblagi Gospodine,
zašto je pitaš zbog čega plače?
Zar nije vidjela da si Ti,
da je okrutno ubijeno njezino srce i
slatki život njezine duše?
O, čudesne li dobrote, ah užasne li zlobe,
rastegnut na drvetu,
pričvršćen željeznim čavlima
visio si poput razbojnika
na ruglo bezbožnika!
A ti veliš: „Ženo, zašto plačeš?”
Pa ona nije mogla spriječiti da te ne ubiju,
ali je barem htjela tvoje tijelo neko vrijeme
sačuvati od propadanja,
kako nije mogla govoriti s tobom uživo,
barem te mislila oplakivati mrtvoga,
a onaj životni nauk, koji je slušala uživo,
bar bi ga, uz mrtvoga, mrzeći svoj život,
sricala prigušenim glasom.
Još više, to isto tijelo,
zbog kojega se radovala da će biti sama s njim,
sada misli da je izgubljeno.
A ti veliš: „Ženo, zašto plačeš?”
O, kako li je samo još više žalostiš!
Svojim je očima vidjela – ako je uopće mogla gledati – što su ti okrutnici okrutno učinili,
a sada je pomislila da je izgubljeno i ono malo što je preostalo od njihovih ruku.
Potpuno ti se prestala nadati,
jer nije mogla imati ni tvoje ostatke kako bi te se sjećala,
a netko je još pita:
„Koga tražiš”, „zašto plačeš?”
O, zašto joj baš ti, koji si njezina jedina radost,
razdražuješ bol?
Ti si znao
i htio si da tako i bude,
jer se uzrok tolike tuge
može izreći samo neprestano isprekidanim riječima
i duboko grcajućim uzdisajima.
Ma bila ti je poznata njezina ljubav,
koju si sam nadahnuo.
Ti, vrtlaru, dobro si znao
da si u svojemu vrtu zasadio njezinu dušu.
Mislim da si zalijevao ono što si zasadio.
Zalijevao jesi, nisi li je možda i iskušavao?
No, ipak tvrdim
da si i zalijevao i iskušavao.
Ali, dobri Gospodine, učitelju dobrostivi,
evo tvoje vjerne službenice i tvoje učenice,
koja je tek otkupljena tvojom krvlju,
evo je kako u strahu gori od žudnje za tobom,
gleda okolo, ispituje
i nikako da se pojavi onaj za kim žudi.
Ne sviđa joj se ono što vidi,
jer ne vidi tebe jedinoga kojega gleda.
Što sad? Hoće li još dugo
podnositi tu patnju, moj Gospodin, njezin dragi?
Sad kad si postao nepropadljivim,
jesi li možda izgubio osjećaj za supatnju?
Zar ti je nestala blagost
kad si postigao besmrtnost?
Nipošto, Gospodine!
Ti ne prezireš nas, smrtnike,
zato što si postao besmrtnim:
za nas si postao smrtnim
da mi postanemo besmrtni.
I zaista, blažena ljubav ne može više podnijeti
ni da ona jeca, a ni da se on više skriva.
Slatkoća njegove ljubavi izlijeva se
da se ne izlije gorčina njezina plača.
Gospodin zove svoju službenicu njezinim poznatim imenom,
a službenica prepoznaje poznati glas svojega Gospodina.
Mislim, ma siguran sam,
da je osjetila istu onu ljupkost
kao kad si ju prije pozivao: „Marijo!”
O, dragoga li glasa,
o, kako li je mio, kako li miriši na ljubav!
Nije mogao izreći ni kraće ni brže negoli:
„Znam tko si i koga tražiš, evo me;
Nemoj plakati, to sam ja koga tražiš.”
Odjednom su se suze izmijenile.
Ne vjerujem da su odmah stale.
No, dok je prije raskajano srce jecalo u suzama,
sad je radosno srce klicalo u suzama.
O, koje li razlike između ovih riječi „Rabbuni” i onih „Ako si ga ti odnio, reci mi!”
O, kako li samo drukčije zvuče ove riječi „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše”
od onih „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao!”
A ja, bijednik, koji je bez ikakvoga čuvstva,
kako li se samo usuđujem izraziti Božje čuvstvo i čuvstvo Božje blažene prijateljice?
Može li srce puštati dobar miris,
ako iznutra ne zna kušati?
Ti, istino, ti me poznaješ,
Istino, ti si mi svjedok,
Gospodine moj, preslatki Isuse,
ovo pišem iz ljubavi prema tvojoj ljubavi,
želim zapaliti u sebi tvoju ljubav,
jer žudim ljubiti tebe jedinoga i ono što zapovijedaš,
žrtvovati tebi skršeni duh, „raskajano i ponizno srce”.
Daj mi, Gospodine, u ovom izgnanstvu
kruha boli i suza,
njega sam gladan više od svih užitaka.
Usliši me zbog ljubavi i dragih zasluga
tvoje ljubljene Marije
i tvoje najblaženije majke, najveće Marije.
Nemoj, preblagi spasitelju Isuse,
nemoj odbiti molitvu svojega nedostojnog grješnika,
već podrži napor mene, slabića, koji te ljubi.
Odagnaj mlitavost mojega srca
i vrelinom svoje ljubavi
daj mi da prispijem do motrenja tvoje slave.
koji s Ocem i Duhom Svetim
živiš i kraljuješ,
Bog po sve vijeke vjekova. Amen.
Foto: wikipedia.org
Dodajte komentar