Otac, Srećko Rimac, započinje svoje izlaganje sa poticajima pape u miru, Benedikta XVI., gdje je naglasio papin poticaj da se svećenici nužno vrate ispovjedaonici i da se u njoj treba češće zadržavati. Potrebno je da vjernik osjeti da ga Bog razumije, ljubi. Sveta ispovijed za svećenike je jedna od najvažnijih službi. Ondje gdje je svećenik, bit će i onih koji žele ispovijed. Također, pater je naglasio kao primjer, Arškog župnika. On je svaki dan bio pola sata prije svete mise u ispovjedaonici. Kaže, da je ljudima lakše, ako vide svećenika u ispovjedaonici. Tada će i oni lakše se odlučiti otići na svetu ispovijed. Važno je ljudima, vjernicima, pružiti mogućnost. Također, čuli smo na predavanju, da na nekim župama to i nije baš tako. O.Rimac je kao primjer spomenuo đakovačkog nadbiskupa i metropolitu; između ostalog je spomenuo kako je nadbiskup primjetio određenu praksu u pojedinim dekanatima njegove nadbiskupije. Za vrijeme velikih ispovijedi, domaći župnik šeta po crkvi i raspoređuje vjernike umjesto da on sam kao župnik te župe, sjedne i ispovijeda. Opet, u nekim dekanatima, župnici organiziraju i pokorničko bogoslužje, što je hvale vrijedno. Preko grešnika Bog djeluje. Što se više svećenik stavlja na raspolaganje vjernicima, to Božja milost više djeluje! Ipak, kaže pater, da su mnogi ostali, vjernici, na razini prve pričesti. Mnogo njih ne ide na ispovijed. Međutim, često puta oni nisu krivi, jer su doživjeli određene neugodnosti ili u samoj ispovijedi, ili od strane svećenika. Potrebno je objasniti vjernicima što je zapravo sakrament ispovijedi. Potrebno je predstaviti što je ta milost i probuditi želju za ispovijedi, odnosno ovim sakramentom. Ljudi koji govore da žele ispovijed, ali ih je strah, treba odmah prihvatiti i sa ljubavlju i strpljivo saslušati. Vjernici često puta imaju osjećaj da neće biti shvaćeni, da svećenik neće razumjeti njihove probleme, da će ih osuđivati i slično. Pater je jako naglasio da je Isus došao da spasi, a ne da osuđuje. Posljednjih 50 godina, postoji tendencija gubitka osjećaja za grijeh. Ništa nije grijeh, nema potrebe za svetom ispovijedi. Naglašava se da su sve to ljudske slabosti. Potrebno je osobito sada, u Jubilarnoj godini milosrđa, oslobađati ljude od zabluda. Naravno, bez skrupula, ali ne ostavljati ljude u „mulju“. Pater je također naglasio, kako vrlo često svećenici ljudima žele podilaziti, stjeći naklonost, a tako razmišljaju i u ispovjedaonici. Kao primjer je naveo njemačke biskupe, koji, kako on kaže, jako su dobri ljudi, ali žele se ljudima svidjeti. Ljudima je potrebno govoriti crkveni nauk, prije svega. Bilo je govora i o evangelizaciji. Nismo samo pozvani na kritike vjernika i struktura, nego je potrebno mijenjati naša srca, raditi na sebi. Važan je poticaj i vjernicima da se idu ispovjedati kod svećenika; na taj način će i pomoći svećeniku da ozbiljnije shvati značenje njegova poziva. Bilo je govora i o GRIJEHU. Grijeh spriječava da djelujemo, da bi svećenik bio posrednik milosti, potrebno je da se i mi ispovijedamo (svećenici). Ivan Pavao II., naglašava kako svećenici moraju biti korisnici sakramenta pomirenja. Euharistija, revnost, vjernici, molitveni život – nema smisla ako ne postoji ispovijed. Papa kao ključ naglašava ispovijed samog svećenika. Potrebno je da ta ispovijed ne bude izvanjska, koja samo umiruje savjest, ili da se ide k svećeniku koji samo daje odrješenje. Papa govori o svećeniku, na kojem je prvu mjestu vjernik. Međutim, svaki svećenik, čovjek, je Adamov sin, svi nosimo grijeh sa sobom. I svećenik je potreban odrješenja, potrebno je da ima duhovnika. Po Svetom Redu, on ima karizmu duhovnoga vođe, ali je potrebno da i svećenika netko vodi. Kao što svećenik ne može sebe ispovijedati, tako mu je potreban ispovjednik. Kao primjer, pater Srećko je naglasio o.Antu Antića – velikog duhovnika. Također je rekao da milost djeluje preko Crkve. Naš prvi savjetnik i vođa jeste Duh Sveti. Bilo je govora i o pokori. Pokora, kao središte u Jubilarnoj Godini. Dakle, zaključili smo predavanje s poticajem da se redovito ide kod duhovnika i govori o vlastitom duhovnom životu.
Zapisivao: Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar