Kraj školske godine za učenike je radost i stanje u koje ulaze često nazivam “ekstatičnim stanjem”. Za profesore kraj školske godine i nije baš kraj jer ih čekaju razne sjednice i sređivanje dokumentacije. Taj kraj za svakog, bilo učenika bilo profesora jest kao polaganje računa pred sobom i Bogom. Nameće se pitanje koliko sam uspješno prenio znanje? Vrijedi li dati odgovor? Mislim da bi svaki odgovor u svojoj biti bio neodgovoran, jer uspjeh ne ovisi samo o profesoru nego i o drugim faktorima koji zaslužuju pedagošku i psihološku analizu. Ulaziti u debatu i obrazlagati te faktore ostavljam stručnijima. Valja svakako napomenuti da je školski vjeronauk jednak svim predmetima, ali je on po svojoj prirodi drugačiji predmet, mnogo dublji u egzistencijalnom smislu, jer svojim temama dotiče dubine samog ljudskog bića. Ne prenosi se samo znanje nego i vrijednosni sistem koji Katolička vjera zahtijeva te učenika nastoji približiti Kristu kao osobi kroz razne pedagoške metode. Cilj koji je naveden za vjeronauk jest idealan, ali koliko se taj ideal ukorijeni u biće ili osobu učenika ostaje pitanje na koje je teško dati odgovor. Kaže stara izreka da će vrijeme pokazati svoje. U svakom slučaju ne treba odustajati od ideala. Ukoliko je ideal ili cilj upoznati dublje učenika s osobom Isusa i njegove Crkve, a jest, onda je to ogroman projekat. Za uspjeh tog “projekta” nikako ne treba izostaviti milosno Božje djelovanje, a to je molitva u kojoj se čovjek s povjerenjem obraća Bogu i gradi odnos s njim koji traje čitav zivot. Stoga je i sam predmet školskog vjeronauka bitan za izgradnju osobe kroz katehetizaciju ili poučavanje u vjeri tj. prenošenjem znanja. Prenošenje znanja je jedan dio plućnog krila, a drugi dio jeste vjera, ali ne vjera samo u postojanje Boga nego vjera kao potpuno predanje u Božje ruke. Samo znanje je neučinkovito, ako ne postoji duboka vjera koja poziva da se to znanje i primijeni. Plastično da dočaram ono sto sam htio reći je slijedeće: sotona sve zna o Bogu, ali što vrijedi kad nije vjernik! Dakle može vjeroučitelj, ako su učenici voljni njih sve naučiti ako postoje odgovarajući mehanizmi za poučavanje, ali i dalje ostaje pitanje koji će rezultat biti. Svi oni znaju da je Euharistija najvažnija i da je pričest tijelo Kristovo, ali je mali broj onih koje to stvarno dotiče. Postoje razredi na primer u kojima nitko ne ide u crkvu nedjeljom, osim za Božic i Uskrs. Više puta sam ih pitao zašto ne dolaze na misu, a onda uslijedi dugi niz izgovora. Jedan od njih je taj kako vole spavati prijepodne. Pa onda im kažem da u našem gradu ima crkava gdje se misa služi i popodne… Sjajan termin….zar ne? Obično odgovor bude “ah pa znate profesore…” i opet izgovor.
Čovjek može sebi postaviti pitanje kako ih zainteresirati, pridobiti? Osobno sam mnogo razmišljao o tome i razgovarao sa kolegama o toj problematici i odgovor je uvijek onaj od jednog poznatog teologa Karla Ranera koji je rekao: ako kršćani u budućnosti ne budu mistici neće ih biti! No valja iznijeti jos jedan problem s kojim se vjeroučitelji susreću, a to je da su časovi vjerske nastave često nulti i prvi čas ili zadnji, kada je učeniku koncentracija na nižem nivou. To nije uvijek problem same škole ili neke njene politike nego nečeg drugog. U svakom slučaju bilo bi nepošteno a ne napomenuti da postoje škole gdje je raspored časova tako sazdan da vjeroučitelj ima čitavu prijepodnevnu smjenu, što je i jeste najbolji model. No to je moje lično iskustvo. Postoje mnogi sistemski problemi, ali sad nije nužno u ovom članku to navoditi. Ostaje pitanje što je potrebno u ovoj situaciji kakva jest da bi školski vjeronauk imao više efekta na same ućenike? Potrebno je jedno duboko iskustvo vjere ili drugačije rečeno religiozno iskustvo koje dotiče čovjeka-učenika tj. dubine njegova bića kojim on ostaje oduševljen. Kada to iskustvo postoji tada nema problema ili prepreke u katehetizaciji. Tada učenik i prihvata ono što Crkva poučava. Nije bitno samo znati nego i prihvatiti naučeno! Tu je po mom sudu problem, na župi ih se pouči uz vrijedan i mukotrpan rad župnika, vjeroučitelja, časnih sestara, a koliko njih to zaista prihvati. Kad učenici upišu Katolički vjeronauk u školi kroz razne debate kao vjeroučitelj
otkrijem njihove stavove, a da bih to i uspio uvijek im garantiram slobodu mišljenja bez kritike i
tada uslijedi zdrava logičko argumentirana rasprava. Bez te njihove osobne slobode da kažu što misle nikada ne bih imao uvid u njihovo poimanje vjere i Crkve, koje je ključno za moj rad kako bih mogao prvo vidjeti što su prihvatili a kao drugo “nadopuniti što fali pa dalje graditi.” Postoje sjajna iskustva koja sam kao vjeroučitelj u školi saslušao kao reakciju na govor o pojedinim temama, a postoje i mnoga bolna iskustva koja učenici ispričaju. Jednom prilikom kad smo obrađivali smrt i uskrsnuće, učenici se često zaustave na pitanju smrti. Mnogo njih me pita a gdje je sad moja baka ili moj djed? Što je još dobro pitanje na koje mogu pružiti nekakav utješan odgovor. Neugodno postane kad naiđe pitanje, a gdje je bio Bog kad je moja baka, mama ili netko drugi njima drag umro ili teško obolio. Moj odgovor je obično da kad bi znali kako je njima lijepo nikada ne bi tražili da se vrate…. Da li taj moj odgovor ostane prihvaćen ili ne…ne znam. Postoje i situacije kada se čovjek slatko nasmije. Jednom prilikom pročitao sam tekst iz evanđelja kao rješenje problema oko sukoba. Riječ je o tekstu gdje Isus govori da blagoslivljamo neprijatelje, da ih ljubimo i nikako da ih mrzimo. Nato se javi učenik/ca i kaže:”Baaaš!!A je li profesore gdje to piše?!” Odgovorim u Novom Zavjetu. A učenik/ca će nato: “Je li profesore kad je to napisano?”. Mrtav hladan odgovorim (pošto to treba da znaju još od prije) da je napisano u prvom vijeku. Tada me učenik/ca pita onako sva važan/na:” A je li profesore u kom vijeku mi živimo?” Odgovorim 21 vijeku. Nato ce on/ona: “Eeee profesoreeee!”
Nakon toga samo sam se slatko nasmijao. Ili kad kazem ponesite slijedeći čas Sveto pismo, a onda pitanje “ Profesore jel to ono malo plavo sto smo dobili…. tamo mi je u fioci”
Valja zaključiti: da bi katehetizacija bila uspješna prvo vjeroučitelj mora otkriti “tlo na kojem šeta” tj. saznati nivo znanja vjere i njihovo iskustvo te vjere. Vinograd Gospodnji, u ovom slučaju škola je mjesto na kome treba raditi, a potrebno je i poticati na molitvu vjernike za vjeroučenike kako bi bili otvoreniji za ono sto im Bog nudi.
Piše: Vjekoslav Šarčević
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar