Karmel o. Vjenceslav Mihetec O. Vjenceslav Mihetec: Na svetost pozvani
Karmel o. Vjenceslav Mihetec

O. Vjenceslav Mihetec: Na svetost pozvani

Biskupska konferencija dala je za cijelu Crkvu u Hrvatskoj dokument “Na svetost pozvani” – pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća. Naša je Zajednica u tom vidu pozvana i usmjerena po samoj karizmi svetih Terezija, jedne i druge, koje se izričito osvrću na Crkvu. Terezija Avilska – zadnje riječi života jesu: “Umirem kao kći Crkve“, a Mala Terezija kaže: “U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav.” Dakle, naša je karizma naglašeno crkveno usmjerena, baš po obnoviteljici Reda i po drugoj velikoj karmelićanki 19. stoljeća, Tereziji iz Lisieuxa. Ivan od Križa u Crkvi i za Crkvu čini sve. Stoga je i tu naše usmjerenje, u tome da i u srcu Crkve, naše Majke, budemo ljubav, a i da smo sinovi i kćeri Crkve jer ona je lađa koja nas vodi u vječni, budući život. Stoga se HBK dala na rad koji je i izdao ove smjernice.

Prvi dio govori o Bogu darovatelju i obnovitelju svetosti.

Pozvani smo na borbu protiv grijeha

Bog je jedini svet! On je izvor svetosti. Tu nam se i pojašnjava što znači svetost. Svetost znači Božja naklonjenost prema nama, Božja posvećenost nama koja izaziva našu sklonost Njemu i našu posvećenost Njemu. Božja svetost je Božja nagnutost nad čovjeka, kao što majka bdije nad djetetom. Sav se je posvetio nama. Na poseban način u Isusu Kristu, po kojem se Njegova ljubav utjelovila među nama. Naravno da to izaziva i odgovor. Čovjekov odgovor na svoje posvećenje Bogu. Svetost je izraz opterećen mnogim sadržajima koji su se događali kroz povijest, koji su stvari postavljali kako one ne stoje.

Ono što se protivi svetosti i što oskvrnjuje svetost, jest grijeh. Grijeh je okrenutost od Boga. Kada čitate u djelima, posebno Terezije Velike, ona o grijehu zbori stvarno veoma jasno i na koncu s velikim žaljenjem zbog toga što je čovjek sklon grijehu nakon svega onoga što je Bog za njega učinio. Dobro je malo prelistati njezine tekstove koji govore o grijehu.

Govori se o prvom grijehu koji je čovjek učinio u određenom trenutku svoje povijesti kad je rekao ono “ne”. Mi smo pozvani na borbu protiv grijeha. I kao zajednica i kao osobe. To je težak put. Čovjek, upavši u grijeh, izgubio je nadu i stalno je u stanju očaja. Dakle, upao je u stanje očaja, beznađe. Njegova protjeranost iz vrta u nepoznato je kobna.

I Bog nije ostao ravnodušan prema čovjeku. Ulio je u njegovo srce nadu. Nadu u ponovni susret. U ponovni susret, s time što će doći osoba koja će zlu satrti glavu. I tu je Božja ljubav i milosrđe. Bog nije čovjeka prokleo. Nije ga prokleo, nego mu je dao nadu. Sveta Terezija veli da ne može shvatiti kako čovjek i nakon Isusa Krista može ići putem grijeha. Čovjek, koji je upoznao milosrđe Božje, koga je Bog dohvatio svojom rukom i podigao, kako može nastaviti svoj put stazom grijeha? Staza grijeha je ona koja odvodi od Boga.

Dotoci milosti u duši

Crkva nastavlja Kristovo djelo. Posvetiteljsko djelo koje se događa u krilu Crkve. Crkva je mjesto naše posvete i našeg posvećivanja. Izvan Crkve toga nema. I zato biskupi žele naglasiti na početku ovoga vremena, u koje već drugu godinu ulazimo, žele nam posvijestiti taj dar koji smo primili u krštenju, pečat koji je položen na našu dušu, žele nam posvijestiti da s njim ozbiljno računamo. Ovo što se danas događa, što čine ljudi – krštenici, stvarno ne računa ozbiljno s milošću koja je u njih položena. Kao da se ništa i nije dogodilo. A kada se nešto dogodi, onda se pita: “Dobro, jeste li se obratili Bogu?” “Kakvom Bogu?” “Pa, vi ste kršteni. Vi ste opečaćeni sakramentima.” Da, ljudi to jednostavno ne uvažavaju, kao da se ništa i nije dogodilo. I to je stravičnost. Stravičnost tog čovjekovog hoda: da uz takve mogućnosti koje mu Bog daje, on hoda pun beznađa.

Prizemnost, ovozemnost… Život nije samo ovaj život na Zemlji, na svijetu. Nama manjka uvjerenje i vjera o tome da je život cjelina: i ovaj i vječni. Zato se tu ljudi ne utječu Onome koji govori iz vječnosti, nego su previše ograđeni ogradama ovoga  svijeta.  Grob  kao  da zatvara sve vidike. I zato, ako se uslišanja nisu dogodila, ljudi gube vjeru.

Ne mora Bog meni ispuniti svaku želju ovdje. Postoji ispunjenje u vječnosti. Ali prizemnost i ovozemnost ne dozvoljavaju da vidimo prijeko. I tu je potrebno računati s milošću koju je Bog ulio u nas. A ti dotoci milosti ne idu bez molitve, ne idu bez euharistije, ne idu bez sakramenta pomirenja. Redoviti dotoci milosti, koje nam je Isus ostavio, kao i drugi sakramenti, u bolesti: bolesničko pomazanje, u bračnom staležu: blagoslov i sakrament ženidbe. To su milosni dotoci u duši s kojima, na žalost, vrlo malo računamo. I zato ljudi ne vide potrebu moliti svaki dan. Zato ne vide potrebu nedjeljne svete Mise, možda samo za velike blagdane kada idu svi. Ali bez toga nema milosnog življenja. To je ono temeljno.

Dalje su drugi oblici po kojima se Bog stavlja u čovjekovo srce, kao molitva nad Svetim pismom, čitanje, razmišljanje, udubljivanje koje omogućuje utjelovljenje Božje Riječi u čovjekovoj duši.

Krepost ustrajnosti

To su zadaci naporni. Ali to su onda i sredstva koja jačaju na  životnom  putu. Kako će vjerovati u vječni život onaj koji nikada s milostima, koje dolaze iz vječnosti od Boga, ne računa? Onaj koji nije osjetio Oca u molitvi Oče naš, koji se nije osjetio u sinovskom odnosu prema Ocu? Kako, na temelju čega? Zato danas i nije čudno da pokraj nas hodaju ljudi izgubljeni, prazni. Ponekad se javlja nekakav proplamsaj za povratkom, ali nema ustrajnosti. Uopće danas,  krepost  ustrajnosti, to  je stran govor,  posebno  mladim ljudima.  To je  stran govor: da treba biti ustrajan u hodu i da treba znati čekati. Ne! U sekundi, hipu, sve mora biti. A Bog ne odgovara na svaki čovjekov mig, nego hoće najprije vidjeti želi li ga čovjek uistinu s ljubavlju, ljubavnom čežnjom, i ono što čini, je li iz ljubavi prema Njemu. Bog čovjeka kuša. I Isus je rekao: neće se bacati bisere pred svinje. Težak govor, ali to je istina. Jer veli: okrenut će se i pogazit će ih, jer ne znaju cijeniti bisere. Stoga Bog i  svoju  milost  ne razbacuje, nego daje u ono srce koje ga s ljubavlju moli. Budući da to ljudi ne čine, ostaju prazni bez te milosti. I vrlo im je teško o tome govoriti  i nekako to približiti, iako sam kaže: “Ja sam strahovito prazan.” Osjeća prazninu, ali ne prihvaća sredstvo koje se daje kako bi došlo do punine. S tim se susrećemo svaki dan i u razgovorima i u susretima. Veli: “Nešto mi manjka. Nešto mi strahovito manjka. Osjećam strahovitu ispražnjenost.” Kad pitaš o molitvi: “…ma čuj… pa vi samo o tome govorite…”

A kroz to se puni duša. Ti imaš sve, i pamet, i studij ti ide dobro… sve je u redu, ali praznina, ta koju osjećaš, to je praznina koju duša osjeća jer u njoj nema Boga. A Bog se dovodi ovim milosnim putovima u dušu. To nije, recimo, da ljudi nemaju ovo ili ono, nego bezbožnost u duši. To mnogi  strahovito osjećaju i to ponekad izbija iz  njih, ali  nemaju volje  zaorati  i nemaju ustrajnosti nastaviti.

Odgovorno mjesto naše Karmelićanske zajednice u krilu Majke Crkve

Pozvani na svetost je zadatak naš. Kao što čovjeku slomljene noge pomažete hodati da se nasloni na vas, i da može uz vas hodati. Tako i čovjeku slomljene duše treba pružiti podršku molitve. Moliti za ljude od Boga ispražnjene. Bogom ispražnjene. To je naša pokora, to je naša pomoć da bi Bog ispunio jednu dušu. I budući da toga danas toliko ima, evo, to je naše vrijeme /ne kažem da nije bilo jučer/, suočiti se s tim, i po ovom pozivu episkopata da bez toga neće ići. I tu je sada potreba naše molitve, našeg molitvenog postojanja pred Bogom za našu braću i sestre koji su vjeru izgubili /bilo da su iz nemara izgubili, ili na bilo koji način/, jer ponavljam: bez molitve, bez euharistije, bez pomirenja vjera se gubi. Evo, i ti terorizmi koji se danas događaju. Pa ljudi su naučili da nemaju nikakve obveze, ni prema kome. Prvo – Boga nema, ne trebaš se bojati. Kada se ne trebaš bojati Boga, ne trebaš se bojati ni čovjeka. I budući da nema poštovanja pred Božjim pogledom na čovjeka, onda se ubija… Oprostite, tako su odgajani. To su sada stvari koje potresaju. A i niz drugih. To se sada kupe plodovi bezbožnog odgoja koji je počeo još u drugoj polovici 18. stoljeća. Sa svim tim racionalizmima koji su izbacili Boga, sad se ostvaruju plodovi. I to u toliko masovnom vidu da to zastrašuje. I Crkva ne može ostati šutke, nego mora dići svoj glas i svoj poziv. Makar stado malobrojno. Kaže: “Ne boj se malo stado! Svidjelo se Ocu da te privede Kraljevstvu.” Stoga osjećajmo se kao oni na čija je leđa stavljeno Kraljevstvo, i da ga na leđima molitve, u vjeri i nadi imamo nositi k ljubavi, k ljubavi Božjoj. Zato danas naša zajednica ima silno odgovorno mjesto u Crkvi.

Moliti za one koji ne mole, vjerovati za one koji ne vjeruju, nadati se za očajne i ljubiti za one koji mrze. I uz to sve misliti jedni na druge, pomagati jedni drugima jer nikad ne znate kako je kome i kako se tko osjeća, da bi kao zajednica stajali pred Bogom. Svaki na svom mjestu. Kada molimo kao zajednica, onda je to slavlje. Zato se govori o euharistijskom slavlju. Zato se govori o nekom molitvenom slavlju, dakle liturgijskom slavlju, kad smo svi zajedno živo zauzeti da se ostvari Božji plan. Onda je naša molitva slavljenička jer je zajednička. To je liturgija, bogoslužje, bez obzira što nismo, možda, fizički tada u našoj zajednici. I zato kažem našim studentima kad imaju problema: “Kada smo zajedno, kada su dvojica, trojica, onda je s nama Isus jer nam je to obećao.” Ako neću biti u takvoj zajednici, moja molitva nije slavljenička. Druga je stvar ako iz poslušnosti nisam u zajednici, ako sam u ime zajednice na ovom ili onom mjestu, tada sam miran, ja jesam u svojoj zajednici. Ali ako sam ja bez blagoslova i po svojoj volji ovo ili ono, to nije slavlje. Tu Isusu onemogućujem da bude sa mnom. Zato kad vi i niste u grupi, u skupini, ali ste vezani nakanom da molite zajedno i da Isusu omogućite da bude preko vas tu, to je slavljenička, to je zajednička  molitva. To je slavlje. I to nas povezuje u zajednicu, to nas čini za-jednoga. Da smo svi jedno, pa onda za – jedno smo. I to ne smijemo isključivati, na to zaboravljati. Ja ću ovako, ja ću onako, pa briga mene! Ne! Mi smo zajednica. Molimo kao zajednica. To je naša nakana. Pa onaj ovdje, onaj ondje, molimo za one koji ne mole, vjerujemo za one koji ne vjeruju, volimo za one koji mrze, i onda se djelo Božje događa.Onda je ta Crkva i Majka puna nježnosti i milosrđa, i tu se ljudi mogu preporađati. Jednom se dogodi da se čovjek obrati, pa veli: “Ja ne znam, netko je za mene molio. Nešto se je dogodilo, ne znam što, ali netko je za mene molio.”

Prije par dana završio sam duhovne vježbe zagrebačkim bogoslovima među kojima  ima mladića koji su apsolutno promijenili život. “Netko je, pater, za mene molio. Ja sam bio to i to, takav i takav, ja sam sada to i ja to želim biti. Ali, netko je za mene molio.” Dakle, plodovi molitve ne mogu izostati. Nijedna molitva, s ljubavlju izgovorena pred Bogom, neće biti prezrena. Gdje će se ona ispuniti – to Bog zna. To ćemo znati na sudnji dan.

Naš odgovor na poziv biskupa

Zato hoću reći: odgovorimo na poziv episkopata kojemu je ovo silno na srcu,  da se živi svetost, da se živi pobožnost. Pazite, nemojte opterećivati ova nazivlja krivim pojmovima! Biti svet, to je vrlo muževna krepost, biti pobožan, također. A to znači živjeti po Bogu i posvećivati se u Crkvi jedni drugima, kao što se u toj istoj Crkvi Bog posvećuje nama. Daruje nam se. I pazite na to, jer to osmišljava našu zajednicu. Ako ne bude tako, onda može biti sto, petsto članova, ona je ništa. A to nas uče naši učitelji. Mi nismo pozvani na neka konkretna djelovanja zajednice, kao karitativna zajednica, npr., da sad svi zajedno idemo u akciju kao neke druge zajednice. To je njihova karizma. Naša karizma je to sve raditi, ali prvenstveno mi izlazimo iz ovoga. Mi smo zajednica neprestano vezana nevidljivom vezom Božje ljubavi koja nas drži kao snop za-jedno, zajednica koja uistinu ima zadatak oplemenjivati, obogaćivati i zagrijavati Crkvu svojom molitvom. Od toga će se dogoditi čuda koja mi, možda, nećemo do sudnjega dana znati…

Neće Bog prezreti ni jednu molitvu koja je iz ljubavi učinjena, molitva da netko dođe k Bogu, da se netko odvrati od grijeha, i da zagazi stazom Isusa Krista…

I imamo mogućnost i odgoj naše zajednice da svaki posao, da sve što nam je povjereno u životu, prikažemo u ljubavi prema Bogu. Pred Bogom: “Hvala Ti, i to ću iz ljubavi prema Tebi na tu i tu nakanu učiniti.” A onda će ova zajednica uistinu doživjeti i proslavljenje i procvat. Primjer u tome imamo u temeljima karizme terezijansko – ivanovske i  u  našim svecima koji su se ostvarivali u tišini, u skrovitosti, na posvećivanje Bogu, da bi se i ljudi drugi posvetili Njemu…

Nije rješenje u tome da proklinjemo, da izrugujemo, nego da stvarno molimo.

Ovom državom danas vladaju ljudi koji ju nisu željeli. Na njezinom  čelu su oni koji su rekli: “Ne, to ne treba. Hrvatska izvan Jugoslavije ne može opstati.” Oni su došli na čelo. To je naša stvarnost. Uče djecu da viču protiv ovoga, protiv onoga… Ne učiti na proklinjanje! Učiti na praštanje i na molitvu, pa da i ti ljudi dođu k sebi. Jer ako ne zavole Boga, neće voljeti ni narod.

Bez Boga nije moguće voljeti čovjeka. Opasno je prilaziti čovjeku bez Boga jer dogodit će se zlo. Bezbožnik je opasan čovjek. To shvatite u najboljem smislu riječi.

Zato nam je potrebna svetost. Svijest Božje naklonjenosti prema nama, koja je izazov naše priklonjenosti Bogu. Vi pružite djetetu ruke, ono će svoje ručice pružiti k vama, kao što Bog pruža nama ruke, tako poziva nas, ako nas takne, da i mi otvorimo sebe Njemu. U tome je glavna bit karmelićana. Bit karmelićana – moliti. I to je karizma zajednice, milosni dar. Bog s nama u tome na poseban način surađuje. I ako to budemo činili kako valja, ne mora nas biti strah ili briga što čine drugi. Oni čine onako kako je njima rekao. S onim na što je nas pozvao i što je nama darovao, s tim nam je ići svetom zahvalnošću, uz sve moguće poteškoće.

Tekst: o. Vjenceslav Mihetec, OCD – potaknuto dokumentom HBK, ocds.karmel.hr

Foto: Ivan Horvat

Uredio: Nikola Knezi

Karmelski svjetovni red

Naša dopisnica iz Karmelskog svjetovnog reda je s. Marijana od Kraljice Karmela OCDS (Karmela Malenić) priorica zajednice ovog reda u Somboru.
Svjetovni karmelski red niknuo je u sjeni karmelskih samostana, najprije u Somboru, zalaganjem sluge Božjega o. Gerarda Stantića. Svjetovni red u Somboru osnovan je dekretom Generalnog poglavara karmelićana u Rimu 8. kolovoza 1913. godine. Na blagdan Male Gospe sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić primio je prve članove Svjetovnog reda i bio njihov dugogodišnji duhovni voditelj. Iste godine tiskana su na hrvatskom jeziku Pravila Svjetovnog reda. Somborski Svjetovni red ima svoje specifičnosti po tome što je višenacionalan; pripadaju mu članovi Hrvati, Mađari i Nijemci. Uz produbljivanje vlastitog duhovnog života, Svjetovni karmelski red u Somboru usmjerio je svoju djelatnost na karitativno polje. Somborskoj zajednici pripadali su članovi iz Subotice, Apatina, Bajmoka i drugih okolnih mjesta. Brojio je više od stotinjak članova.
Nakon što su karmelićani 1959. došli u Hrvatsku, o. Ante Stantić bio je promicatelj Svjetovnog karmelskog reda u Zagrebu, u Remetama. U prvoj grupi bila su samo dva člana koja su pripadala Svjetovnom redu u Somboru. Tijekom 1966. g. broj članova se povećao, a Generalni je poglavar karmelićana u Rimu dekretom 1977. g. ustanovio Zajednicu Svjetovnog karmelskog reda u Remetama.
U Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. o. Josipa djeluju i dvije zajednice OCDS u osnutku. 12. ožujka 2010. o. Petar od Kraljice mira (Janjić), OCD započeo je rad sa kandidatima za Svjetovni red u Krku.
Provincijalni asistent Svjetovnog reda o. Vjenceslav od Majke Božje Remetske (Mihetec) i o. Branko od Čudotvorne Gospe Sinjske (Zebić), OCD 2011. g. u splitskom Karmelu započinju rad s osobama koje su zainteresirane za OCDS.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.