Sluga Božji o. Gerard nije napisao sustavnu pouku 0 molitvi. U propovijedima, nagovorima i drugim spisima ostavio je misli o molitvi iz kojih je razvidno da iznosi vlastita iskustva, da bilježi ono što kao karmelićanin molitelj doživljava. To su pozivi, poticaji i osobna svjedočanstva.
Školovao se u školi sv. Majke Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa, potvrdu nauka je nalazio u djelu sv. Terezije od Djeteta Isusa, a sve je to hranio pobožnošću prema Isusovom djetinjstvu pred likom Malog Praškog Isusa.
Svi ti sadržaji slijevali su se u njegovu dušu koju je čuvao u šutnji. Šutnja mu je omogućavala jasnu čujnost glasa Učitelja. Plod njegove duboke, gotovo opipljive šutnje bio je mir. Gotovo da je bilo nemoguće uznemiriti ga.
Ni buka koju je izazvao kamen u prozoru nije ga udaljila od Boga koji mu je govorio. Pripovijedao je sada pokojni o. Vilko: nekog dana listopada 1947., za večernjeg blagoslova, klečao je sluga Božji pred Svetootajstvom u crkvi. Bilo je to teško vrijeme za Crkvu. Partizanska era. Netko je bacio kamen izvana u prozor kod glavnog oltara pred kojim je o. Gerard klečao. Oko njega su se prosula stakalca prozorskog vitraja. O. Vilko je zadrhtao kod harmonija, ali, veli, o. Gerard se nije ni pomaknuo. Potpuno je ostao u molitvi miran pred Kraljem mira. S njime sjedinjen.
„Samo Boga za Boga želit’… Gledaj u moje oči u kojima
sja moja Božanstvena lipota. Gledaj u moje oči u kojima vidiš
savršenu lipotu svakog stvorenja neba i zemlje. Gledaj moje uši
koje su skupile sve lipe pisme koje su ikada ispisane, poje se
i pivaju. Ja sad ove izdajem da tebe razveselim. Slušaj moj
govor koji je lipši i ugodniji od ovih svijuh pisama. A moje
cilo je lice tako sjajno da se u njemu ukaziva svaki čas novih i
novih sto sjajnih sunaca. Gledaj kako se čiste u mom srcu srca.
Gledaj kako svako prljavo srce, kad ga izvadim iz mog srca,
postaje sjajno sunce.”
Potpuno je ostao u molitvi miran pred Kraljem mira, s njime sjedinjen. Snažno zagledan u svetootajstvenog Isusa; u njegove oči, uši, lice, srce. Sjedinjenje. Mir Božji kojim je bio obavijen i zaštićen. Taj mir nije mogao narušiti, niti ga iz „Prisutnosti” odmaknuti ni kamen s ulice, koji je oko njega prosuo obijena, sjajna stakalca prozorskog vitraja, iz kojih je još mističnije titrao plamen oltarskih svijeća. Koja simfonija nutarnjeg mira i vanjske buke! Sve ide na dobro onima koji Boga vole, poručuje nam sv. Pavao. Bilo je to neobjašnjivo uplašenom o. Vilku.
Što nam je od izloženog naučiti? Vidim da on molitvu doživljava kao ljestve po kojima se penje k Bogu, ali i po kojima se Bog spušta k nama. Knjiga Postanka u 28. poglavlju govori o Jakovljevom snu.
U snu patrijarh Jakov vidi ljestve pune anđela, a pored njih stoji Bog koji daje Jakovu obećanje. Anđeli k Bogu nose molitvu, a donose milost. Mistično iskustvo. Sluga Božji o. Gerard imao je takva iskustva. Jedno od njih je i događaj za vrijeme večernjice.
Tada on nije bio samo pred Bogom, već u Bogu. Ni buka koju je izazvao kamen u prozoru nije ga udaljila od Boga koji mu je govorio. Na jednom mjestu je rekao da je molitva „urastanje u nebo“.
Govorim u ovim člancima o „Školi molitve o. Gerarda”. Sve ovo dosad uočeno i zabilježeno govori o vjerničkom putu koji vodi k cilju. K sjedinjenju s Bogom.
O. Gerard ga je ostvario. Možemo li i mi? Moći ćemo budemo li marljivi učenici u ovoj školi molitve. Učeći u toj školi i ustrajno vježbajući naučeno, penjat ćemo se ljestvama koje su oslonjene na nebo. Penjati se nad sve ovozemaljsko k Bogu. Bog će se spuštati k nama. Snagom toga susreta moći ćemo zemlju, zadani nam svijet, pretvarati u nebo.
Pa i krhotine, kojima će nas neprijatelji Božji htjeti zaplašiti, širit će oko nas ljepotu, kao razbijena stakla somborskih vitraja.
“Dokle smo Tvoji, tko nam što može?”, pjeva pjesma. “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?”, pita se sv. Pavao. Sjedinjenjem smo u njegovom zagrljaju.
Kao “dojenče na grudima majke”, iskustvo je psalmiste. Primjerom svoga Bogu predanoga života, svjedočanstvom molitvenog urastanja —.. u Boga, sluga Božji o. Gerard i nas poziva da u ovom našem „danas budemo „njegov narod… njegova predraga svojina. Uzdajući se u njegov zagovor, putem molitve krenimo ususret Bogu.
Piše: o. Vjenceslav Mihetec OCD
Foto: Ivan Horvat
Dodajte komentar