Propovjedi Misli pape Benedikta XVI. Velika Gospa 2012. – Angelus Benedikta XVI.
Misli pape Benedikta XVI. Propovjedi

Velika Gospa 2012. – Angelus Benedikta XVI.

Draga braćo i sestre, usred mjeseca kolovoza Crkva na istoku i na zapadu slavi svetkovinu Uznesenja Marijina na nebo. U Katoličkoj crkvi dogmu o uznesenju – kao što je poznato – proglasio je časni Pio XII. tijekom Svete godine 1950. Ipak, proslava toga Marijinog otajstva ima korijene u vjeri i bogoštovlju prvih stoljeća Crkve, zbog one duboke pobožnosti prema Majci Božjoj koja se postupno razvijala u kršćanskoj zajednici.

Već od kraja četvrtog i početka petog stoljeća imamo svjedočanstva raznih pisaca koja potvrđuju kako je Marija u nebeskoj slavi čitavim svojim bićem, dušom i tijelom, ali je u šestom stoljeću u Jeruzalemu, blagdan Majke Božje, Theotòkos, koji se ustalio sa Efeškim koncilom iz 431., promijenio izgled i postao blagdan usnuća, prijelaza, uznesenja Marijina, postao je naime proslava trenutka u kojem je Marija napustila ovaj svijet proslavljena u duši i tijelu u nebu, u Bogu.

Da bismo shvatili uznesenje moramo gledati Uskrs, veliko otajstvo našega spasenja, koje označava Isusov prijelaz u Očevu slavu po muci, smrti i uskrsnuću. Marija, kojaje rodila Sina Božjega u tijelu, od svih je stvorenja najviše uronjena u to otajstvo, otkupljena od prvog trenutka svoga života, i na sasvim poseban način pridružena Sinovoj muci i slavi. Marijino uznesenje na nebo je zato otajstvo Kristove muke koje je u punini ostvareno u njoj. Ona je duboko sjedinjena sa svojim uskrslim Sinom, pobjednikom nad grijehom i smrću, ona je potpuno suobličena njemu. Ali je uznesenje stvarnost koja se tiče i nas samih, jer nam jasno pokazuju našu budućnost, kao i budućnost čovječanstva i povijesti. U Mariji, naime, razmatramo onu stvarnost slave na koju je pozvan svaki od nas i čitava Crkva.

Ulomak iz Evanđelja svetog Luke kojeg čitamo u liturgiji ove svetkovine prikazuje nam put koji je Djevica iz Nazareta prešla da bi bila u Božjoj slavi. To je izvješće o Marijinom pohodu Elizabeti (usp. Lk 1, 39-56), u kojem je Gospa proglašena blaženom među svim ženama i blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti riječi koje joj je Gospodin rekao. A u himnu “Veliča” kojeg Marija s radošću uzdiže Bogu izlazi na vidjelo njezina duboka vjera. Ona sebe ubraja među “siromašne” i “ponizne” koji se ne uzdaju u vlastite snage, već svoje pouzdanje stavljaju u Boga, koji stvaraju prostor njegovu djelovanju koje je kadro učiniti tako velike stvari upravo u slabosti. Ako nas uznesenje otvara blistavoj budućnosti koja nas čeka, ono nas ujedno snažno poziva da se više pouzdajemo u Boga, da slijedimo njegovu Riječ, da tražimo i činimo njegovu volju: to je put koji nas čini “blaženima” na našem ovozemaljskom putovanju i otvara nam vrata neba.

Draga braćo i sestre, Drugi vatikanski koncil kaže: “nakon uznesenja na nebo [Marija] nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu” (Lumen gentium, 62). Utecimo se Svetoj Djevici, neka ona bude zvijezda koja vodi naše korake ususret njezinom Sinu na našem putu te tako prispijemo nebeskoj slavi.

 

Benedikt XVI

  1. kolovoza 2012.

Izvor: IKA