Bliži nam se Advent. Uskoro iz ormara vadimo naše vijence, kupujemo svijeće i spremamo se za zornice. Na vijence stavljamo četiri svijeće i svake nedjelje palimo po jednu. Što više svijeća upaljenih imamo bliži smo rođenju Spasiteljevu. Što za nas znači upaliti svijeću? Pa makar i onu prvu. Zajedništvo. Svijeća nam označava neku posebnu toplinu u domu, isčekivanje i radost. Što smo bliže Božiću u našem domu je sve toplije. Teolozi su definirali da u došašću prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Svakom zornicom smo sve bliži i sve radosniji. Zajedništvo nas spaja. Upaliti prvu svijeću nije lako, jer znamo da smo tada tek na početku nečega. Čeka nas put do ostalih svijeća. Treba ustati ujutru na zornice, biti aktivan preko dana, moliti i biti svjestan da nas za par tjedana čeka nešto veliko. Zbog čega treba pripraviti svoja srca, očistiti ga od svih grijeha, primiti malo djetešce i osjetiti radost Božića. Onu istinsku radost i milost Spasitelja. Jer Božić nisu darovi, niti lapice i bor nego ljubav koja nas grije u zajedništvu. Svijeće nas samo upozoravaju na nešto veliko. I što je više svijeća to je veća panika kod ljudi. Gdje ću? Kako ću? Koje ću kolače spremiti? Kakvo će meso biti na stolu? Često ljudi ne shvataju da je to nebitno. Uzmimo tekst jedne poznate advenstke pjesme: „Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas.“ Nekad ovaj stih pjevamo ne razmišljajući o njegovom značenju. Ovaj stih nas vodi do svake svijeće, do Božića. Neka nas plamen svijeća vodi Kristu i budimo ustrajni u tome da ga spremni i raširenih ruku dočekamo. Vidimo se na zornicama!
Piše: Larisa Skenderović
Izvor: Zvonik
Foto: The Peanut Gallery
Dodajte komentar