Na ovome svijetu, postoji mnogo meditacija napisanih o životu, o umiranju, smislu života, postojanja, i svega onoga što čini ovaj naš život. Ipak, danas sam posebno osjetio potrebu nešto napisati o umiranju. Vraćam se danas iz Bačkog Petrovca (imao sam misu), vozim se cestom, promatram polja, boje…. Dolazi jesen! Zašto je Stvoritelj odredio, da sve dobro što treba da se dogodi, najprije mora proći kroz proces umiranja? Zašto? Promatram polja…. Kukuruz, soja… vidi se da polako odumiru…. Bliži se jesen! Ne znam, nikada nisam razmišljao, da li te biljke, u tom procesu umiranja (sušenja) pate? Da li, poput nas ljudi, i one, teška srca napuštaju ovaj svijet, ovaj prostor? Moraju umrijeti, da bi donijele nešto predivno, moraju umrijeti, da bi dale život! Kako je to neshvatljivo! Te biljke su hrana koju čovjek jede, živi od toga, znači stvaraju život, a opet, isti taj čovjek umire! Bože dragi! Znači taj proces umiranja moram proći, jednostavno moram, da bih nekome drugome i ja dao život, i ja dao šansu da živi, da stvara, u krajnjem slučaju, da i on umire! Kada ovako promatram stvari, to umiranje zaista ima smisao! Jeste da je teško, da je patnja, da boli, da idu suze, da je srcu teško, ali ima smisla to umiranje, i dobro je što je tako. Htio bih Bože više umirati! Međutim, ako je to tako smišljeno dobro, ako zaista ima smisla, a zašto je onda osjećaj u meni da se borim protiv toga umiranja?! Sada sam Bože zbunjen! Ta biljka koja umire, zna li ona to? Ili iz toga polja svim glasom viče da ne želi umrijeti, da ne želi „meni“ dati šansu za život, odnosno šansu da i ja umirem? Znam Bože da trebam umrijeti, ali ne bih. Znam da si me u ljubavi stvorio, ali ne želim u ljubavi umirati. Sve mi je to Bože poznato i o tome razmišljam, ali ne mogu shvatiti! Volim život, onda, to se podrazumijeva, volim Tebe koji si život stvorio! Ne želim Bože vjerovati da moram umrijeti da bih živio! Ne želim to vjerovati! Želim vjerovati da ću uvijek živjeti! Jer, i ta biljka koja samo na prvi pogled umire, ona i dalje živi u meni, u meni, koji idem u vječnost! Znači, Bože, da onda svaka biljka, svaki stvor, odnosno dio njih, zapravo odlaze kod Tebe u vječnost?! Tako je! Ne želim umrijeti, želim samo nastaviti živjeti, živjeti jer si ti Život stvorio! Ta patnja, bol, rastanak – samo je naočigled to, jer vrlo brzo nastavljam život, život, koji se zapravo nikada ne prekida, koji traje i trajat će zauvijek! Potreban sam sada ovome svijetu, da njemu „umirem“, ali, znam Bože da ja ne umirem, nego svojom smrću i umiranjem samo stvaram jedan novi Život koji će trajati, i trajati, i trajati…..
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: www.youtube.com
Dodajte komentar