Jedan kršćanin, na svome vjerničkom putu (putu neprestanog obraćenja) trebao bi odgovoriti na tri pitanja:
1. Tko je (meni) Bog?
2. Tko sam ja?
3. Tko ja nisam?
Tko je Bog ne možemo u potpunosti izreći, shvatiti niti obuhvatiti. Vjerujem da smo mu najbliži kad mu se obraćamo kao djeca: „Abba“, „Tata“ ili „Oče“. Jer, Bog je naš otac u najsveobuhvatnijem smislu te divne riječi. On je i naš stvoritelj i stvoritelj svakoga stvorenja. Kakav je naš nebeski Otac? On nas ljubi, prvi kreće k nama, pruža ruku, spašava nas, čeka u molitvi, želi da mu se neprestano obraćamo, daruje nam ljubav, život, vjeru, otkucaje srca, dijeli talente. Kako ćemo ga bolje upoznati? Trebamo i moramo ga prepoznati u bližnjemu, u najmanjem od nas, u onome koji je na nas upućen. Trebamo ga spoznati i u nama samima i to upoznajući sebe tijekom životnog puta; u dostojanstvu hrama našega tijela u kojemu stoluju duša i duh koje nam je On udahnuo. Kao stvorenja ograničeni smo, ali smo u Njemu neograničeni. Sjetimo se dviju najvećih zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Ljubav, dakle, komunicira: Bog – ja – bližnji. Njegov potpis čitamo u prirodi, u ljepotama ovoga našeg planeta, u očaravajućem ustrojstvu svemira.
Bog nas je stvorio na svoju sliku: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ I tu dolazimo do odgovora na drugo pitanje. Mi smo slika Božja. Zato nam Isus i govori: „Budite sveti kao što je Otac moj svet.“ Svatko od nas, njegove djece, jedinstven je i neizmjerno važan. I svako od nas ima ime. Kao što je Isusu Bog nadjenuo ime preko anđela, tako je i nas dozvao u život imenom: „Ne boj se jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ i nastavlja:“Gle, u dlanove sam te svoje urezao.“ Jedna japanska poslovica kaže: „Savršena skulptura najbolje se oblikuje tako što se komad grubog kamena stavi u rijeku i pričeka da prođe tisuću godina.“ No, mi nemamo toliko vremena pa to možemo promatrati i kroz riječi svetoga Petra: „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ Vrijeme je dragocjeno; ono ima svoj početak i kraj, svoje zakonitosti, a na nama je da ga pravilno iskoristimo, najprije na korist duha.
I na kraju, što mi nismo? Tijekom života možemo svoju sliku pokvariti, izmijeniti, zamrljati, uništiti do neprepoznatljivosti. Nastaje paradoks – tada postajemo ono što, ustvari, nismo. Postajemo onakvima kakvi nismo trebali izgledati i biti jer izvornu sliku trebamo donijeti jednoga dana pred Božje lice. To će biti onaj trenutak kada više nećemo gledati kroz zrcalo u zagonetki, već licem u lice! Jer „sada spoz- najemo djelomično, a tada ćemo spoznati savršeno!“, kaže sveti Pavle Korinćanima., a i nama. Više sam se puta zaustavljao razmišljajući o vrlo simboličnom izrazu vezanom za posljednji dan životnoga puta svakog od nas na Zemlji: „Predstavio se sluga Božji…“ Kao što smo jednoga dana milosno pozvani u život, tako ćemo se, kada se navrše naši dani, predstaviti imenom i svojom slikom Onome kojemu nam je dati račun. To će biti trenutak duboke promjene stvarnosti i prelaska u ono što nam prikazuje sv Pavao: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Čuvajmo brižno i u duhu njegujmo povjerenu nam „sliku“ da bi nas jednog dana Gospodin naš mogao PREPOZNATI!
Osnovna tema meditacije „O tri pitanja“ jest dio propovijedi msgr. Stjepana Biletića, voditelja hrvatske katoličke misije Stockholm, i upotrebljena je uz njegovo dopuštenje
Uredio: prof. dr. sci. med. Robert Semnic
Izvor: ZVONIK, katolički list; godište XXIV; broj 1 (267); siječanj – januar – 2017; str. 6
Foto: prof. dr. sci. med. Robert Semnic
Dodajte komentar