Vjera Crkva Tradicionalne zajednice (10.)
Crkva Vjera

Tradicionalne zajednice (10.)

Oaza Isusa Svećenika

Začeci ove zajednice sežu u 1960. godinu kada je nakon nekoliko inicijalnih sastanaka njihov utemeljitelj, vlč. Pedro od Bezgrješne Muñoz, okupio španjolske djevojke sa željom podupiranja svećenika. 26. svibnja 1965., nadbiskup Barcelone msgr. Gregorio Modrego Casaus potvrdio je ovu zajednicu kao pobožnu udrugu. Kako se radilo o kongregaciji kontemplativnog života, bilo je nužno utemeljiti samostan (i to klauzurni) kako bi se mogli ispuniti ovi uvjeti. Tako je 1966 počeo život ove „oazističke“ zajednice. Krenulo se od skromne kuće u predgrađu Barcelone.  Nakon nekoliko godina skromnijeg djelovanja, počeli su se lijevati pozivi iz Meksika, Francuske, Sjeverne Amerike, Afrike, Argentine, Urugvaja, Čilea, Dominikanske Republike, pa čak i Indije. Tako je ova zajednica brzo poprimila međunarodni karakter. Nekoliko biskupa dalo je svoje odobrenje njihovim Konstitucijama: nadbiskup Lefebvre, biskup Lazo i biskup Rangel. Oaza je njegovala prijateljske odnose s Bratstvom sv. Pija X., no o. Muñoz se nakon dugogodišnjeg neslaganja oko pitanja načina rješavanja krize u Crkvi, počeo razilaziti s Bratstvom. Na preporuku i poticaj FSSPX-ovog biskupa de Galarrete, skupina sestara je napustila Oazu i krenula s osnivanjem nove kongregacije pod okriljem FSSPX-a. No, većina sestara krenula je drugim putem. Od blagdana Preslavnog Imena Marijina, 21. Veljače 2007. Dva dana nakon sastanka s kardinalom Hoyosom, Oaza je Pontifikalnoj komisiji Ecclesia Dei uputila zahtjev za za priznavanjem. Uzevši u obzir njihovo jasno usmjerenje vjernosti Crkvi i Tradiciji, 29. lipnja 2007. Oaza je priznata kao redovnička zajednica papinskog prava i nalazi se pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei.

Geslo zajednice, „Pro eis“ (Za njih), uzeto je iz Ivanova evanđelja: “I za njih posvećujem samog sebe” (Iv 17,19), a početna slova imena zajednice označavaju njihov program:

  • Oratio (molitva): pored klasičnog brevijara, izuzevši matutin, ružarija i usmenih molitava, imaju dva sata dnevno mislene molitve.
  • Amor (ljubav): potpuno predanje sebe same u samostanu. Posebna ljubav prema Mariji i prema svećenicima.
  • Submissio (podložnost): život savršenog posluha, potpuno napuštanje vlastite volje, vježbanje u salezijanskoj poniznosti, krjeposti koja karakterizira Oazu.
  • Immolatio (žrtvovanje): dan za danom žrtvovati vlastiti život za svećenike.
  • Silentium (mûk): tišinu treba održavati cijeli dan osim za vrijeme rekreacije.

Osim poslušnosti, čistoće i siromaštva sestre imaju i dodatni, vokacionistički zavjet. Svoj život u papinskoj klauzuri prikazuju za posvećenje svećenika i redovnika te mole od Gospodina brojna i sveta zvanja. Nadahnjuju se na duhovnosti sv. Franje Saleškog, a bitan je element njihova identiteta vjernost klasičnoj svetoj Misi koje se nikada nisu ni odrekle. Zaštitnici su Bezgrješna, sv. Josip, dvanaest apostola i sv. Franjo Saleški.

Njihova nova fundacija nosi ime Oaza sv. Josipa, a nalazi se u Villaviciosi kod Córdobe u Španjolskoj. Otac utemeljitelj služio je svetu Misu u Gospinoj kapelici, 26. studenog 2013. čime je započeo život u novom samostanu. Iz matične kuće je pet sestara došlo u novi dom. Po jedna Španjolka, Meksikanka, Kolumbijka, Argentinka i Francuskinja.

Izvor: tradicionalnamisa.com

Robert i Marija Semnic

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar