Svatko od nas se povremeno u svom životu nađe u tami. Grijeh, beznađe, depresija. I onda kao da nema izlaza. Što raditi, kuda krenuti?
Tama je samo odsustvo svjetlosti. Ne nešto konačno, nego privremeno. Mješavina svjetla i tame stalno je prisutna u našim životima. Cijeli život pratit će nas smjenjivanje svjetla i tame. Dobrih i loših stvari, trenutaka koji nam se događaju. No, to je dobro. Postoji neka ravnoteža u našim životima. A svakako i znamo da nas tama uči da pronađemo svjetlost, da idemo ka njoj. A svjetlost je na koncu naš Bog.
Kada doživimo podne, sam vrhunac svjetlosti, bit će to vjerojatno raj. Do tada se možemo zadovoljiti zorom i sumrakom. Izlaskom i zalaskom sunca. No, i noću imamo tragove svjetlosti. Mjesec i zvijezde. Kao nadu da tama nije pobijedila.
Bog je nama svjetlost. Isus Krist, koji je sišao na zemlju i dao sebe za nas. Kao svijeća je gorio, obasjavao nam put, pokazivao Boga i prave vrijednosti.
Tako naizgled mala svijeća pruža veliku svjetlost. Budimo i mi poput Isusa. Svijeća, svjetlost za druge. Bacajmo svjetlo, trošimo se za druge. Topimo se dajući se drugima, nesebično. A vosak i kada se istopi može se opet oblikovati. I tako iznova gorimo i pomažemo drugima. Pomozimo drugima da pronađu put, nadu, vjeru, Boga. Kada vidimo da je netko u ponoru, dajmo mu svoje svjetlosti. Nemojte se loše osjećati ako vas se ljudi sjete samo onda kada vas trebaju. Osjećajte se privilegirano jer ste poput svijeće koje se sjete kada nastupi tama u njihovim životima. I upamtimo ono što je rekao Šekspir: “Vidiš kako ova mala svijeća daleko baca svoju svjetlost. Tako i dobro djelo blista u zlonamjernom svijetu!” 🙂
Piše: Jelena Pinter
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar