Prva služba
Našao sam se u jednom vrlo neobičnom i sasvim novom iskustvu. Postao sam župnik! Vjerujem da će mnogi reći kako je to predivno, i mnogi su mi na početku moje službe čestitali, radovali se. Ipak, ja sam u svojoj nutrini doživljavao velike strahove – plašio sam se kako će to sve biti, hoću li ja to moći, plašio sam se odgovornosti! Bilo je to 5. lipnja 2016. godine, kada sam došao, oko 10 sati prije podne, započeti svoju novu, župničku službu. Tolika je ushićenost bila u mome srcu – a toliki strah. Oko mene bezbroj ljudi. Svi mi pružaju ruku, osmjesi na licima, radost, došao je novi župnik. Dok su jedni čekali susret sa sa mnom, drugi su sami došli na župu kako bi me upoznali. Bezbroj savjeta, upozorenja, sugestija, smjernica i tome slično. U jednom trenutku činilo mi se kako bih najradije sjeo u auto i otišao „svojoj“ (roditeljskoj) kući. Vrata se otvaraju, vjernici jedan za drugim ulaze u moju župu. Netko nešto donese, netko poželi sve najbolje. Kako je dan odmicao, polako sam shvaćao gdje sam i što sam. Ali, strah je i dalje u meni. Nisam toliko razmišljao kako će biti dalje u budućnosti, u meni je bilo razmišljanje o sadašnjosti, o ovim trenucima koji tako brzo, a tako sporo prolaze.
Susret s poukom
No, nada je bila u mome srcu. Nosio sam iskustvo vjernika iz Novog Sada koje se ne može riječima opisati. Ti i tako divni ljudi, za koje sam vjerovao da su samo tamo, samo u Novom Sadu, sada se nalaze i ovdje, u novoj sredini. I ovdje, u Selenči, oko mene je mnogo dobrih i pobožnih ljudi, željnih Boga. I mlađih i starijih, i zdravih i manje zdravih – žele samo upoznati župnika. Razmišljao sam – ljudima treba nada, žele nešto pozitivno, nešto dobro, došli su po savjet. Prvi dan na župi, tek sam bio došao, samo sat-dva u „mojoj“ kući, dolaze ljudi, treba ispovijedati jednog bolesnika. Odmah, bez mnogo razmišljanja, krenuo sam. Dok sam išao k bolesniku, pomislih: „Moj Bože! Ne znam slovački jezik, kako ću sad ja ovo?“ Dolazim tamo, svi me pozdravljaju – shvatio sam! U takvim trenucima jezik nije bitan. Taj bolestan čovjek nije trebao mene – trebao je Boga. Pa pomislim, jesam li možda ipak previše važnosti stavio na sebe kao župnika, umjesto na Boga? Ja nisam tu da reklamiram sebe, nego da donosim živog Isusa koji je dobar i koji prašta. Naučena prva lekcija, prvog dana na župi: „Ne reklamiraj sebe, budi nositelj Boga“.
Prva radost
Taman kada se sve malo „smirilo“, približavala se sveta misa! Trebao bih se radovati jer ću prvi puta u svojoj župi služiti svetu misu, a u meni strah, nemir. Sve na slovačkom jeziku! Započela je sveta misa, moje mjesto je bilo na nekakvom veoma čudnom uzvišenom mjestu, osjećao sam se jako neugodno, djelovalo je kao da sam neki veliki gospodar nad svima u crkvi, dok započinjem svetu misu. Opet mi se neka misao vrzma po glavi: „Ovo uzvišenje će sigurno ići van.“ U misli mi dolaze riječi: „Tko se uzvisuje bit će ponižen.“ Sveta misa je išla dalje svojim tijekom, kao da nisam bio prisutan, sve je tako brzo prolazilo. U sakristiji mnoštvo ministranata, pa se opet sjetim kako ne znam slovački… Svi nešto govore, dobri su ljudi prema meni, govore na srpskom, ali ja bih htio da ja govorim slovački, a to ne znam. Po završetku svete mise, mnogi su me pozdravljali, došli su da izbliza vide novog župnika. U meni radost, vidim ljubav u njihovim očima. Željni su Boga, u meni to žele vidjeti. Ja, slabo stvorenje, koji nisam dostojan njegovog poziva, predstavljam samoga Boga, stvoritelja svega svijeta! Bože dragi, zašto si me pozvao?!
Sam u kući
Prva večer na mojoj župi. Mama me zove svakih pola sata da me pita kako mi je. Svi zovu, zanima ih sve. A meni drago, najradije bih da su i oni ovdje sa mnom. Velika kuća, ovdje javno priznajem pred svima da se nikad u životu nisam toliko plašio kao te prve noći. Nikada nisam živio na selu. No, novi dan je svanuo, a sebi kažem: „Siniša, i dalje si župnik“. I tako su moji prvi dani prolazili… Ljudi su dolazili i dalje, htjeli su me upoznavati. Radostan što sam ovdje, i dalje sam imao pomiješane osjećaje radosti i straha. Uslijedili su dani koji su sa sobom nosili puno radosti, puno obveza, puno razmišljanja. Tih prvih dana boravka u Selenči, nisam ni bio svjestan svega što se događa oko mene. Međutim, prvih dana rekao sam sebi: „Idem biti župnikom“.
Možda će se nekome učiniti kako to i nije osobito težak „posao“, no ako ga želiš raditi kako treba, itekako može biti zahtjevan. Zajedno s mojom odlukom prolazili su dani i nedjelje, sada već i mjeseci. Puno se lijepoga dogodilo i još će se puno toga lijepoga dogoditi. Kako da se na obraduje župnik, novi i nepoznat, kada na prvi poziv na kraju mise, dođu vjernici pomoći obrati trešnje!? Na kraju svakog dana, podosta umoran od svakidašnjih obveza, zahvalim dragom Bogu što me je i ovaj dan poživio. Što mi je darovao šansu biti župnikom. Svakodnevno se podsjećam i doista to mislim, kako nisam ja toliko bitan, nego Bog, kojega donosim ljudima kojima sam poslan. Možda ću nekad nešto pogrešno i napraviti, reći, učiniti, ali vjerujem da će Bog, koji me je poslao, dati snage da svakim danom boravka na mojoj, odnosno Njegovoj župi, budem živim i istinskim svjedokom njega kao našega Boga. S mnogim ljudima s kojima sam se do sada susretao, djecom s kojom sam krenuo raditi, s mladima, sa svima, osjetio sam radost. Iako je znalo biti i teških trenutaka. Bilo je večeri kada nisam znao odgovoriti na pitanje zašto sam baš ja ovdje, sam, u velikoj župnoj kući. Svi su sa svojim obiteljima, s prijateljima u gradu, ja, sam sa svojim Bogom, sjedim u mojoj župi. Ovi zidovi koji me okružuju nisu samo zidovi, ove prostorije u kojima boravim nisu samo prostorije, crkva u kojoj služim svetu misu nije samo zgrada, crkva – to je sve dio mene, a ja polako postajem dio toga. Pa i jednoga dana kada ne budem ovdje, dio mene će u svemu ovome ostati. Promatrajući još dublje, ne ostaje ovdje samo dio mene, nego dio Boga (ako Boga uopće možemo dijeliti na takav način).
Hvala za molitvu
Iako kratko, ovo iskustvo u „župnikovanju“ dijelim sa svima vama, dragi čitatelji. Vjerujem da me Bog trenutačno ovdje treba, da sam zbog toga ovdje. Treba me, ali da zaista svjedočim Njega i radim najbolje što mogu. Stoga se preporučam u vaše molitve da budem dobar župnik. Ne da budem dobar svima, jer to nije moguće, nego sve što radim da bude dobro, pošteno i ponizno. Ovi dobri ljudi kojima sam poslan neka mi budu na pomoć, a ja njima za svjedočanstvo. Onda će dragi Bog blagosloviti svaki rad, svako nastojanje koje činim. Ovo je svjedočanstvo istinito, pisano u dahu. Moja zahvala ide mojim dragim župljanima što zajedno sa mnom hode k dragom Bogu i što smo poslani jedni drugima prije svega na obogaćenje u Bogu. Vjerujem da ćemo svi malo po malo rasti u svetosti i zajedno živjeti vjerničkim životom.
Volim Te, o moj Bože,
i moja jedina želja je da Te volim
do svoga zadnjeg daha.
Volim Te, o Bože beskrajno ljubljeni…
i više volim umrijeti ljubeći Te
nego živjeti i jedan trenutak ne ljubeći Te.
Ljubim Te, o moj Bože, i jedino želim nebo
da bih imao sreću ljubiti Te savršeno.
Ljubim Te, o moj Bože, i jedino se bojim pakla,
jer se tamo nikada neće imati slatka utjeha voljeti Te.
O moj Bože, ako moj jezik
ne može reći u svakom trenu da Te volim,
želim da Ti barem moje srce to ponavlja
onoliko puta koliko dišem.
Ah! Daj mi milost da patim ljubeći Te,
da Te volim trpeći,
te da jednog dana izdahnem ljubeći Te
i osjećajući da Te ljubim.
I što se više približavam svome kraju,
više Te zaklinjem da umnožiš i usavršiš moju ljubav.
Tako neka bude. Amen.
Piše: vlč.Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar