Sveto Trojstvo je kršćansko učenje koji uči da postoji samo jedan Bog koji se utjelovljuje u Trima Osobama: Ocu, Sinu (Isusu Kristu) i Duhu Svetome. Ovakvo vjerovanje je prihvaćeno na Prvom nicejskom saboru 325. godine kako bi razriješio pitanje neslaganja u aleksandrijskoj Crkvi vezano za pitanje da li Isus ima istu ili sličnu bit sa Bogom Ocem, vjerujući da je to vjerovanje ispovijedao sam Krist.
Ispovijedanjem bitnog jedinstva Oca i Sina, ovo je vjerovanje na Prvom nicejskom saboru poslužilo kako bi se opovrgao nauk prezbitera Arija, koji je bio izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin (Isus Krist), premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti nego da je sličnobitan Ocu. S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i sveti Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.
Tekst Nicejskog vjerovanja:”Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga; i u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenog od Oca, to jest iste biti s Ocem, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, na nebu i na zemlji, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom i bio mučen, i uskrsnuo treći dan, i uzašao na nebo, te će doći suditi žive i mrtve; i u Duha Svetoga” izravan je odgovor na Arijevo učenje. Vjerovanje je podijeljeno u tri dijela od kojih prvi izriče vjeru u Boga Oca kao jedinoga, Svemogućeg Boga, koji je stvorio cijeli svemir. Treći dio jednostavno izriče vjeru u Duha Svetoga, bez ikakva dodatnog pojašnjenja. Nasuprot tima dvama kratkim dijelovima, u središtu je ovog simbola vjere mnogo duža rasprava o Isusu Kristu.
Isus Krist nazvan je Gospodinom, Sinom Božjim i jedinorođenim od Oca. S ovim su se tvrdnjama mogli složiti i arijanci, no daljnje tumačenje izričito je protiv njih. Za Sina se kaže da je »iste biti s Ocem« i potom »istobitan s Ocem«. Ta istobitnost dočarana je slikama: »Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.« Pojašnjeno je, zatim, da je Sin »rođen«, a ne »stvoren.« Upravo su arijanci tvrdili da je Sin Očevo stvorenje. Konačno, taj Sin, koji je ujedno i pravi Bog, sišao je s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, mučen, uskrsnuo, uzašao na nebo. Neke od ovih tvrdnji kroz sljedeća će stoljeća potaći nove rasprave među kršćanima, te će ih se trebati detaljnije rastumačiti. Sin, koji je istobitan Ocu, na kraju će svijeta »suditi žive i mrtve.« Ova zadnja izjava ponovno predstavlja nešto što su prihvaćali i arijanci.
Prvi carigradski sabor je 381. Godine potvrdio Nicejsko vjerovanje kao istinito i točno tumačenje Svetog pisma, te, radi jasnoće, proširio njegov tekst u dijelu koji govori o Duhu Svetom, čime je izravno odgovoreno na tvrdnje macedonijevaca. Tako je za Duha Svetog sada rečeno da je »Gospodin i životvorac, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi.« Premda nije upotrebljena grčka riječ bit, ipak iz ovoga jasno proizlazi da su saborski oci vjerovali u istobitnost Oca, Sina i Duha Svetoga. Ovo Vjerovanje bit će nazvano Nicejsko-carigradsko vjerovanje te će postati zajedničko svim kršćanima i ući u liturgijske tekstove.
Kršćani dokaz za sveto Trojstvo vide u Bibliji: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na njeg Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Lk 3,21-22)”
Danas najveće kršćanske crkve prihvataju o ovo dogmu (Katolička, Pravoslavna, Protestantska) a ne prihvataju je manje kršćanske zajednice kao što je arijanci, unitarijanci i Jehovini svjedoci.
Uredio: Prof. dr. med. Robert Semnic
Izvor: wikipedia
Slika: pixabay
Dodajte komentar