Mučenik sv. Vlaho (Blaž) se rodio u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim. Danas se tu nalazi grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Sv. Vlaho je snagom vjere u Uskrsloga polaganjem ruku liječio bolesne. Jednom prilikom, prišla mu je majka djeteta kojem je zapela u grlu riblja kost i zamolila ga da spase dijete. Sv. Vlaho je spustio ruku na grlo djeteta, prekrižio ga i zamolio Gospodina da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. To je molio i za sve koji bi imali bilo kakvu bolest grla.
Za vrijeme cara Dioklecijana i kasnije za vladavine Licinija je u carstvu bio na snazi opći progon kršćana. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadocije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima. One su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio. Sveti Vlaho je umro mučeničkom smrću oko 316.godine. Godine 610. papaBonifacije IV. je pretvorio poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hramposvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius – Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje na zapadu i u Dubrovniku.
Sveti Vlaho i Dubrovnik
Današnji Dubrovnik je osnovan oko 614. nakon što su Avari i Slaveni uništili rimski grad Epidaur (današnji Cavtat). Preživjeli su se pomakli na maleni otok udaljen 25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa. Odmah nakon što je novo počeloživjeti i razvijati se, pohlepni susjedi-Mlečani na nju su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su je svakakoprisvojiti. su se, Prema legendi, najveća prijetnja je nastala 972. godine kad su se Mlečani ukotvili u Gružu i pod Lokrumom sizlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba. Sveti Vlaho se prema legendi javio plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom. Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna. On je ujedinjavao sve Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Knez je vladao samo mjesec dana – da se ne biosilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine.
Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana – 3. veljače – To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je ‘Sloboština Sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost. Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad – tko nije mogao ići, slavio je kod kuće – sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: , ”Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.”
Urednik ovog teksta se rodio u gradu čiji je zaštitnik sv. Vlaho. Čitajući podrobno opisane muke koje su prethodile njegovoj mučeničkoj smrti, želim se zahvaliti Gospodinu za svjetli primjer sveca kojeg nam je darovao i istovremeno se zamisliti nad vremenima u kojima je vjera u Krista bila jednaka zemaljskoj smrti ali i nebeskom vjencu slave koji je obećao naš Gospodin onima koji prezru svoj život radi vjereu u Boga. Kažem to iz komocije mog današnjeg, modernog života, kad nas mala posekotina ili bol u grlu izbacuju iz takta, kad smo sebični ili dugo pamtimo kad nas netko uvrijedi.
Uredio: prof. dr. sci. med. Robert Semnic
Izvor: wikipedia
Slika: crkva sv. Vlaha u Dubrovniku sa kipom sveca koji u rukama drži grad Dubrovnik (detalj)
Dodajte komentar