Sveti je Šimun rođen u grofoviji Kent u Engleskoj, oko 1165. godine, a umro je u jednom samostanu u francuskom Bordeauxu 16. svibnja 1265. Zbog svojeg engleskog podrijetla također je zvan i Šimun Anglus.
Sveti Šimun Stock je ušao u karmelski red koji je upravo stigao u Englesku. Najprije je kao karmelićanin otišao u Rim, odakle je dalje nastavio do Gore Karmela, gdje je proveo nekoliko godina. Jedino što je povijesno sigurno jest da je 1247. izabran za šestog Generala karmelskog reda, kao nasljednik Alana. Usprkos svojim visokim godinama pokazao je zavidnu energiju te je učinio mnogo za dobrobit Reda, pa je opravdano prihvaćan kao najslavljeniji General. Za njegovoga mandata Red se jako proširio po južnoj i zapadnoj Europi, posebno po Engleskoj. Povrh svega uspio je osnovati kuće u sveučilišnim gradovima onoga doba. U Cambridgeu 1248., Oxfordu 1253., Parizu i Bologni 1260. Ovi su poduhvati bili važni kako za rast reda tako i za poduku mlađih članova. Šimun je također dobio od Inocenta IV. privremeno odobrenje za Pravilo prilagođeno europskim uvjetima. No ipak je Red bio jako potiskivan, te se svugdje borio za svoju prihvaćenost, bilo da dobije pristanak dijecezanskog klera ili, pak, tolerantnost drugih redova. U tim poteškoćama, Guilelmus de Senvico (malo poslije 1291.) povezuje molitve redovnika sa zaštitnicom Reda Blaženom Djevicom Marijom. „Te je Djevica Marija otkrila njihovom Prioru da se hrabro obrati papi Inocentu zato što će od njega dobiti učinkovito rješenje svojih nevolja.“ Prior je slijedio Djevičin savjet, te je Red dobio od Inocenta IV. bulu ili pismo zaštite protiv uznemiravanja. Povijesno je dokazano da je Inocent IV. izdao ovo papinsko pismo karmelićanima dana 13. siječnja 1252. u Perugi.
Kasniji karmelski pisci donose više detalja ovoga ukazanja i objave. Johannes Grossi je napisao svoj „Viridarium“ oko 1430., te u njemu pripovijeda da se Majka Božja ukazala Šimunu Stocku sa škapularom reda u svojim rukama. Ovaj je škapular ona dala Šimunu riječima: „Hoc erit tibi et cunctis Carmelitis privilegium, in hoc habitu moriens salvabitur“ (Ovo će biti povlastica za tebe i za sve karmelićane da tko god umire s ovime bit će spašen). Zbog ove velike povlastice mnogi su ugledni Englezi, kao npr. kralj Edward II., Henry, Vojvoda od Lancastera i mnogi drugi, tajno nosili karmelski škapular, te i umrli noseći ga. U Grossijevom pripovijedanju škapular se mora shvatiti kao habit (stil oblačenja) karmelićana, a ne samo kao mali škapular koji se nosi ispod odjeće. Kao što je bio običaj srednjovjekovlja među drugim redovima, i karmelićani su također davali svoj habit, ili samo škapular, svojim dobročiniteljima i prijateljima visokog ranga, kako bi i oni imali dijela u povlasticama povezanima s habitom ili škapularom Blažene Djevice Marije. Karmelićani su stoga također mogli svjetovnjacima podjeljivati škapular. Kasnije, najvjerojatnije ne prije 16. stoljeća, umjesto velikoga škapulara podjeljuje se mali škapular kao oznaka 
pripadnosti bratstvu. Danas bratstvo smatra svojom najvećom povlasticom to, a tu povlasticu zahvaljuje svetom Šimunu Stocku, da bilo tko umire noseći ovaj škapular neće biti izgubljen za vječnost. Ovim je putom glavna povlastica i cjelokupna povijest malog karmelskog škapulara povezana s imenom svetog Šimuna Stocka. Nema poteškoće u prihvaćanju tvrdnje da su, prije ispričan, Grossijev prikaz i karmelska tradicija vjerodostojni, premda nema potpune povijesne potkrepe.
Sveti je Šimun bio poznat po posebnom štovanju i ljubavi prema BDM, što je pokazao u svojim antifonama „Flos Carmeli» i «Ave Stella Matutina“, te koje su uključene u Karmelski brevijar. Prvi se biografski spomen svetog Šimuna javlja još 1430., no nije potpuno siguran. Još se nije u to vrijeme javno slavio kao svetac, sve dok se nije njegovo slavlje uvrstilo u knjigu korala samostan iz Bordeauxa 1435. Kasnije je, 1458., uveden u Irskoj, te najvjerojatnije iste godine i u Engleskoj. Godine 1564. Uredbom je zapovijeđeno njegovo slavlje za cijeli Red.
Kult štovanja svetoga Šimuna Stocka i škapularske pobožnosti se naglo proširio tijekom 15. i 16. stoljeća, te je nevjerojatno velik broj vjernika laika primio škapular i nosio ga. Umjetnici širom svijeta su oslikavali viđenje u kojem Blažena Djevica Marija daje škapular svetome Šimunu, ti se primjeri mogu naći diljem karmelskih crkvi.
Nakon njegove smrti počela su se događati čuda onima koji su posjećivali njegov grob, te se, tijekom 14. stoljeća, u Bordeauxu razvio lokalni kult.
Oko 1400. godine, u zemljama Beneluksa pojavila se legenda da je sveti Šimun imao viđenje Naše Gospe u kojem mu je ona dala škapular. Tada mu je obećala da je to povlastica koju daje njemu i njegovoj braći, te da će svi koji umru noseći škapular biti spašeni. Unutar nekoliko godina, dva su se dokaza pojavila u prilog da je sveti Šimun stvarno imao viđenje Naše Gospe. Svi ti razni dokazi viđenja brzo su doveli do iscrpnog, no dijelom i izmišljenog, svečevog životopisa. Tako se na primjer spominje da je nakon rođenja u Kentu (Engleska), nekoliko godina živio u izdubljenom deblu drveta kao pustinjak, te mu se, k tome, pripisivalo autorstvo prelijepe karmelske himne Našoj Gospi Flos Carmeli (koja je, u stvari, pronađena u 14. stoljeću)
U 16. stoljeću slavljenje blagdana Svetog Šimuna Stocka je uvršteno u liturgijski kalendar cijeloga Reda, te se njegov blagdan obično slavio 16. svibnja. Blagdan je izostavljen u nedavnim preradama liturgijskog kalendara nakon II. vatikanskog koncila, ali se sada nanovo uvodi.
Iako je povijesna utemeljenost viđenja u kojem je dobiven škapular neodrživa, škapular je sam po sebi ostao za sve karmelićane simbol Marijine majčinske zaštite, te osobno opredjeljenje da se slijedi Isus stopama njegove Majke, savršenog i najboljeg Njegovog sljedbenika.
Izvor: karmel.hr
Dodajte komentar