Od poštarevog sina do požrtvovanog župnika
Ime Pio (od latinske riječi pius) znači pobožan, blag, krotak. Njegovo je građansko ime Giuseppe Melchiore Sarto. Otac mu je bio rudar i pismonoša Giambattista, a mati Margareta. Giuseppe Sarto je rođen 2.lipnja 1835. kao drugo od desetoro djece. Polazio je mjesnu školu, a učitelj latinskoga je bio kapelan don Luigi Orazio. Dalje se školovao u Castelfrancu, gdje je 1850. godine završio četiri niža razreda idući pješice u sedam kilometara udaljenu školu. Kod kuće je bio uzorno odgojen. Rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole. Sakrament potvrde je primio 1845. godine, a prvu pričest 6. travnja 1847. godine. Giuseppe je bio revan ministrant u svom rodnom mjestu Riese. Kad je župnik uočio njegovu darovitost i marljivost, osigurao je za njega mjesto u padovanskom sjemeništu. Pobožnošću i marljivošću obavljao je službu prefekta skupine studenata toga učilišta. Dok se nalazio u Padovi, umro mu je 1852. godine otac. Tada su mu savjetovali da napusti bogosloviju i da se posveti obitelji. Ni on ni njegova mati to nisu prihvatili. Mati mu je radila kao švelja i tako je izdržavala svoju obitelj. U Padovi je završio gimnaziju i bogoslovije, te je 1858. godine zaređen za svećenika. Već na svome prvom kapelanskom mjestu mu je puno povjereno, budući da je tamošnji župnik bio bolestan. Tako je ubrzo stekao glas dobrog svećenika. Krasila ga je velika radinost, smisao i talent za organizaciju, prirođena dosjetljivost, jer je lijepo propovijedao. I kao župnik se dokazivao kao svećenik dobroga srca. Sve je učinio da pomogne siromašnima zalažući se za pravednu plaću. Veliku je pozornost posvećivao katehizaciji i lijepom crkvenom pjevanju. Kad je 1873. godine u župi buknula kolera, nije se bojao ni za vlastiti život, samo da pomogne oboljelima. I zato ga je narod još više zavolio.
Od kanonika do patrijarha
Godine 1875. je protiv svoje volje postao kanonik, kancelar biskupa, duhovnik sjemeništa, profesor dogmatike, moralke, crkvenog prava i liturgike. Biskupom u Mantovi postao je 1884. godine. Molio je Rim da odustane od toga imenovanja jer se nije osjećao doraslim za tu službu. Posvetio se odgoju i solidnoj izobrazbi svećenstva, kako bi mogao odgovoriti na tisak koji je bio neprijateljski nastrojen prema Crkvi. Svećenici su se morali znatno budno suprotstaviti liberalizmu. Godine 1893. je postao kardinalom, a tri dana kasnije mletačkim patrijarhom. I na novoj službi se trudio braniti istinu i činiti dobro siromašnima.
Iz Venecije u Rim
Osnivao je radničke štedionice i zalagao se za pravednu plaću. Promicao je katolički tisak, zauzimao se i za socijalnu pravdu. Na svakom mjestu je ostao jednostavan seljački sin i u svemu jednostavan čovjek. Sav je svoj vijek proživio na sjeveru Italije. Nikada nije putovao u inozemstvo. Nije se bavio dubljim studijem filozofije i teologije. Nije govorio stranih jezika.
Kad su ga 1903. godine izabrali za papu, uzalud je, pozivajući se na svoju nesposobnost, molio kardinale da odustanu od izbora. Izabrao si je ime Pio u spomen na svoga prethodnika. Pokrenuo je izradu novog crkvenog zakonika. I kao papa se dokazao kao pobožan i jednostavan dušobrižnik, a govorio je jednostavno i razumljivo nastojeći se približiti jednostavnom čovjeku. Svoju Rimsku biskupiju je želio učiniti uzornom za ostale.
Sve obnoviti u Kristu
Želeći sve obnoviti u Kristu nastojao je obnoviti liturgiju oživljavajući gregorijansko pjevanje, a obnovio je i svećenički časoslov. Papa Pio X. uveo je 1906. godine Prvu pričest djece od sedam godina, tražio je redovito prisustvovanje svetoj misi, bolje obrazovanje svećenika, uveo je redovite kanonske pohode, i kad god je mogao bio je spreman ispovijedati. Vjernike laike je pozivao da provode socijalni program pod okom Crkve. Pozvao je 1905. godine sve vjernike na češću svetu Pričest, jer su se do tada vjernici pričešćivali samo za Uskrs, a dnevna Pričest je bila povlastica svećenika i redovnika. U Rimu je 1909. godine osnovao Papinski biblijski institut.
Prorekao rat
Kad je buknuo I. svjetski rat zapisao je: Tugujem za svima onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti! Umro je tri tjedna nakon početka rata i sahranjen u bazilici svetoga Petra u Rimu. Na njegovu grobu su se dogodila brojna čuda, a za vrijeme dok se nad njegovim grobom slavila sveta misa, osjećao se miris ruža. U Njemačkoj mu je posvećeno više od 60 crkava. Njegovo ime nosi i Bratovština koju je osnovao 1988. godine ekskomunicirani biskup Lefebvre. Papu Pija X. je 1951. godine Pio XII. Proglasio blaženim, a 1954. svetim. Zaštitnik je esperantista i Papinskog djela svetoga djetinjstva.
Uredio: Siniša Tumbas Loketić
Preuzeto iz knjige Božji prijatelji s nama na putu
Dodajte komentar