Ostalo Sveti Franjo Asiški
Ostalo

Sveti Franjo Asiški

Franjino djetinjstvo i mladost

Njegovo krsno ime je Giovanni (Ivan). Otac mu se zvao Pietro Bernardone. Bio je vrlo bogat, a bavio se trgovinom suknom. Svoga je sina otac kasnije prozvao Fracesco. Bio je dijete ugodne, blage vanjštine, niskog stasa, mršav, duga lica, crnook. Usnice su mu bile izražene. Nasio je tamnu bradu i brkove. Sve do svoje 20. godine razlikovao se od svojih vršnjaka po tome što je bio od svih živahniji, veseliji, nestašniji. Više od svih uživao je u raskošnu životu. Bio je zanesen svojim trgovačkim zvanjem što ga je od oca nasljedio. Radovao se kada se za vesele svetkovine mogao lijepo obući, pa ipak, uvjek je imao posebnog obzira prema siromasima. Franjo je bio natprosečno inteligentan, pa mu je otac povjerio korespodenciju sa svojim francuskim trgovačkim partnerima. Radi toga ga je često zvao „il Franceso“ – umjetnica od riječi Francuz. Kao i svi vršnjaci i Franjo se zanosio ratničkom slavom, te je i sudjelovao u borbama protiv neprijateljskoga grada Peruđe. Tek što se izbavio iz jednogodišnjeg zarobljeništva, pogodila ga teška bolest. Te su dvije činjenice duboko djelovale na Franju. Odlučio se za pustinjački život, kako bi u svijetu ostvario Isusovo siromaštvo, i dosljedno nasljedovao svete apostole ne samo u propovjedanju već i u ljubavi prema bližnjima.

Franjo stekao zaručnicu

Po ozdravljenju okupilo se oko Franje staro veselo društvo. Podrugivali su mu se zbog novog načina života, a on im je otkrio da je našao najbolju i najsvetiju od svih zaručnica i da ju je jako zavolio. Njegova odabranica zvala se siromaštvo. Od tada je Franjo objeručke pomagao siromašan svijet, radi čega je često zapao u nevelje s Ocem, koji je Franjin život smatrao s jedne strane čudnim, a s druge rasipničkim. Kad je jednog dana u opasno rušenoj crkvici svetoga Damjana Franjo čuo glas: Popravi mi kuću!, smjesta je rasprodao što je našao u očevim skladištima i popravio crkvu.

Otac ga se odrekao

Njegov otac je u toj Franjinoj gesti vidio drsko rasipništvo. Zato ga se otac odrekao. Zahtjevao je od sina da se odrekne nasljestva. Gnjevan otac je svoga sina odveo okovanoga pred biskupa tražeći od njega da se javno odrekne svoje baštine i da mu svu svoju imovinu. Franjo je onda i svoje odjelo predao ocu uz riječi: Do sada sam svojim ocem zvao Pretra Bernardonea, a od sada govorim samo Oče naš, koji jesi na nebesnima. Tada je biskup Franji dao ogrtač, koji je Franjo označio križem od žbuke (maltera).

Franjo ostaje đakon

Franjo nije više ništa posjedovao. Ostavio je i svoj rodni grad kako bi se posvetio gubavcima. Njegovao ih je i tješio. Živio je na malenu komadiću zemlje koji je nekada pripadao jednoj benediktinskoj opatiji. Zato se taj komadić i zvao portiuncula. Na tom je tlu bila kapela Gospe od anđela. U kapeli je čuo Gospodinove riječi kojima je svoje učenike poslao nevještati Veselu vijest. Sveti Franjo je imao samo red svetog đakonata. Nije se dao zarediti za svećenika. Odmah je Franjo ostavio svoje pustinjačko ruho, a oblačio se kao seljaci u okolici. Opasao se užetom, a preko odjela se ogrnuo ogrtačem s kapuljačom. Godine 1209. počeo je propovjedati pokoru i oko sebe okupljati suradnike.

Papa odobrio novi red u crkvi

Papa Inocent III. je nakon jednog viđenja odobrio vrlo strogo pravilo svetoga Franje i njegove subraće koji su se prozvali RED MANJE BRAĆE. Tako je Franjo sa svojih jedanaest redovnika počeo propovjedati. Poziv na pokoru koju su Manja braća propovjedala ubrzo je osvojio Italiju, Španjolsku, južnu Francusku. Pjevajući nazivao je Sunce bratom, vatru sestrom, smrt sestricom. Franjevci su se brzo pojavili i u Hrvatskoj, Bosni, Mađarskoj a u Baču su zacjelo bili od 1300. godine. Sveti Franjo je najviše propovjedao u svome zavičaju. Među onima koji su slušalu njegove propovjedi bila je i sveta Klara. On joj je 1212. godine dao pokorničko odjelo i tako osnovao Drugi red, ili Red siromašnih žena. Te redovnice nose ime klarise.

Franjevački treći red

Nakon Franjinog neuspjelog pokušaja misionarskog djelovanja u Egiptu, osnovao je Treći red koji je u svoje redove privlačio ne samo pučane već i kraljeve, kneževe i najuglednije ljude toga vremena: svetoga Ljudevita, francuskog kralja, svetu Elizabetu Ugarsku i mnoge druge. To je početak današnjeg Franjevačkog svjetovnog redau koji se udružuju vjernici, koji radi svog zvanja ili obiteljskoh obaveza ne mogu živjeti u samostanskim zajednicama, pa onda u svijetu ostvaruju radosne Franjine ideale.

Franjo nosio rane Isusa

Sveti Franjo je 1224. godine predao vodstvo reda svojim naslednicima, a on se povukao u mir brda Alverna, gdje je živio u strogoj pokori i podnosio velike patnje, dok ga Isus nije obilježio sa svojih pet rana. To potvrđuje i svjedočanstvo svetoga Bonaventure. Franjo je umro 3. listopada 1226. godine, a 16. srpnja 1228 proglasio ga je Grgur IX. svetim.

Zaštitnik je siromašnih, prevoditelja, dopisivanja na stranom jeziku, trgovaca, prodavača lana, pozamatelja, krojača, prodavača tepeta, tkalaca, štiti od glavobolje. Zaštitnik je Assisija, države Vatikan, Bologne, Ferrare, Mantove, Modene, Palerma, Piacenza, Umbrije, Basela.

Izvor: BOŽJI PRIJATELJI S NAMA NA PUTU, Stjepan Beretić, Katoličko društvo za kulturu, povjesti i duhovnost „Ivan Antunović“, Subotica, 2014.

Uredio: Nikola Knezi

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.