Plemeniti sin pobožne majke
Spomendan velikog zaštitnika mladeži, svetog Alojzija, slavimo 21.lipnja. Premda mlađim svijetom jedva susrećemo ime Alojzije, među starijim je to ime često. Čuje se u različitim oblicima: Alojzije, Lozan, Lojzija, Alojzija, Lozika. Svetoga Alojzija slave kao svog zaštitnika i Vjekoslavi i Vjekoslave i Slava i Slavica i Slavko i Vjeko. Sveti Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. godine kao prvo od osmero djece u talijanskom gradiću Castiglione kod Mantove u grofovskoj obitelji. Njegova vrlo pobožna i dobra mati ucjepila mu je u dušu žarku pobožnost i dobrotu srca. Plemićki odgoj stekao je u Firenci kod Medičijevih, pa u Mantovi i u Madridu na dvoru kralja Filipa II. Već je u Mantovi zabilježio: “Bolje je služiti Bogu nego vladati nad cijelim svijetom.” Alojzije je znao vladati samim sobom. To je tražio i od drugih. Nije trpio nepristojne šale. Jednom prigodom je vrlo oštro ukorio sedamdesetogodišnjeg starca zato što se pred mladim nepristojno šalio. Prvu svetu Pričest je primio iz ruku svetog nadbiskupa i kardinala Karla Boromejskoga. Od majke naslijeđena pobožnost učinila je da se po prvoj svetoj Pričesti u Alojziju razvije velika gorljivost. Imao je sedamnaest godina kada je odlučio stupiti u Družbu Isusovu. Bilo je to u Rimu 1585. godine. Otac ga je odgovarao, a onda pokušao nagovoriti da radije postane svjetovni svećenik. Ponadao se otac da će, kao svjetovni svećenik, dobiti kardinalski šešir.
Poruku nije ostavljao za “stare dane”
Odrekao se Alojzije svojih prava u korist mlađeg brata, kako bi se sav posvetio duhovnom zvanju. Činio je ozbiljnu pokoru. S obzirom na djela pokore, savjetuje: “Djela pokore ne smjemo ostaviti za stare dane, budući da nam tada oslabjele tjelesne snage neće dopuštati pokornička djela.” Njegova se duhovnost hranila molitvom. “Onaj tko nije čovjek molitve, ne može vladati svojim strastima.” Žarko je želio poći u misije. Svojoj majci je pisao pisma. U jednom je tražio od majke: “Moli, majko, dok ne stignem do obale gdje su sve moje nade!”
Ljubav na djelu
Godine 1590. izbi u Rimu glad, pa za njom kuga. Zaraza je kosila svoje žrtve. Tri su pape umrli jedan za drugim. Mladi isusovci se raziđoše po ulicama i kućama. Svi dvore bolesnike i služe im. Jedino Alojzije nije imao dopuštenje za dvorbu bolesnika. Bio je slaba zdravlja. Kada je konačno dobio dopuštenje od svojih poglavara, neviđenom ljubavlju i velikom uslužnošću služi bolesnicima i umirućima. Skupljao ih je po ulicama, prenosio u bolnice. Vidjeli su ga kakona leđima nosi bolesnika. Dvoreći bolesnike i sam se zarazio od tada neizlječive bolesti. i u bolesti mislio je Alojzije na svoju majku. U pismu moli da vijest o njegovoj smrti primi kao nebeski dar, da njegov odlazak u nebesku domovinu majčinski blagoslovi. Pismo završava ovako: “Ove sam retke rado napisao. Nemam drugog načina kako da Vam izrazim svoju ljubav i djetinje poštovanje.” Za ispovjednika je imao svetog Roberta Bellarmina. Onje nad umirućim Alojzijem izjavio: “Alojzije nije nikada učinio težak grijeh!” Umro je 21. Lipnja 1591. godine. Imao je 23 godine, 3 mjeseca, 12 dana. Tako je Alojzije vrlo mlad stigao do obale svojih nada. Slikari ga slikaju u isusovačkom talaru, s križem i ljiljanom u ruci, knjigom i bičem, te s kneževskom krunom na stolu ili na tlu kraj nogu. U nekim se krajevima za njegov blagdan dijelila prva sveta Pričest. Mali Rimljani na dan prve svete Pričesti zasipaju Alojzijev grob cvijećem.
Alojzijeva slava
Samo 14 godina poslije smrti proglašen je blaženim, 1726. svetim, a 1729. zaštitnikom mladeži. Gotovo da nema crkve bez njegove slike, a mnoga katolička udruženja, škole i zavodi nose njegovo ime. Svetog Alojzija zazivaju vjernici i u vrijeme zaraznih bolesti, ali i oni koji boluju od očnih bolesti. Pokojni upravitelj Bačke apostolske administrature, biskup Lajčo Budanović je kao kapelan u Novom Sadu izdao brošuricu za mladež Šest nedilja na čast svetom Alojziju. Tom pobožnošću je poticao mlade na mjesečnu svetu ispovjed, čestu svetu Pričest, nagovarao ih je da se vježbaju u kršćanskom milosrđu, da daju dobar primjer, da mole za obraćenje grešnika, da svoje dužnosti radosno i savjesno obavljaju, da se čuvaju lošeg društva. Ta je pobožnost sve do Drugoga svjetskog rata okupljala veliki broj djevojaka i mladića u nastojanju da ostvare ideale katoličke mladeži.
Zaštitnik je mladeži, studenata, čistoće, sretnog izbora zvanja. Aljzijevu pomoć traže bolsenici zaraženi kugom i oni koji pate od očnih bolesti. Zaštitnik je grada Mantove.
Molitva po zagovoru svetog Alojzija:
Gospodine, nado moja od mladosti moje! Tebi pripadam još od majčinih krila; već od prvih dana mojih Ti si mi zaštitnik. Primio si me zbog moje nevinosti, da si mi da stalno budem uza Te. Uzveličao si ga malo manje od anđela, ovjenčao si ga slavom i čašću!
Pomolimo se! Nebeskih darova djelitelju, Bože, koji si anđeoskom mladošću Alojziju divanu nevinost života održao s jednakom pokorom, daj nam po njegovim zaslugama i molitvama da slijedimo njega pokornika kada ne pođosmo za njim nevini. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Izvor:
BOŽJI PRIJATELJI S NAMA NA PUTU, Stjepan Beretić, Katoličko društvo za kulturu, povjest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica, 2014.
SLAVA BOŽJA – Katolički molitvenik i pjesmarica, Stjepan Beretić, Katoličko društvo za kulturu, povjest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica, 2003.
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar