15. kolovoza Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Djevice Marije na nebo. Stari je crkveni nauk vezan uz vjerovanje da je Marija bila ne samo izuzeta od grijeha, nego je imala i milost prijeći na poseban način iz ovoga u vječni život. U mnoštvu promišljanja o Djevici Mariji i njezinu uznesenju na nebo, ističe se ono koje nam je ostavio sveti Bernard.
U dogmi o Marijinu uznesenju na nebo, koju je proglasio papa Pio XII., 1. 11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta. Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj. Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.
O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu uznesenju.
Za njega su Marijino uznesenje i Kristovo uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nama da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja.
Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobiva po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici.
Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi.
U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje?
Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“
Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati s hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.
Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio.
Izvor: www.vjeraidjela.com
Foto: wikipedia.org
