Sveti Vinko Lerinski

Sveti Vinko Lerinski
Svetac Prezbiter

Poslije prilično burna života u svijetu Vinko se povukao u samostan na otoku Lerins pred Nizzom na Azurnoj obali. Tu je postao redovnik i svećenik. Stekao je visoku klasičnu i teološku naobrazbu. Postao je slavan u povijesti kršćanske dogme po svome djelu Commonitorium, koje je napisao negdje oko godine 434. te u kojem daje odlično obrazloženje kako ćemo sa sigurnošću razlikovati istinski kršćanski nauk od bilo kojeg krivovjerja. On polazi od činjenice da su različite krivi nauci i u prošlosti i u sadašnjosti samovoljno tumačili Sveto pismo. Zato je potrebna crkvena i katolička norma za ispravno tumačenje Svetoga pisma. Ona je s jedne strane pravo shvaćeno načelo kršćanske predaje, a s druge svijest da jedino ispravno tumačenje Svetog pisma pripada crkvenom naučiteljstvu i njegovoj vrhovnoj glavi – papi.

Za kršćansku predaju dao je ovu definiciju, koja se često navodi: “Mnogo se valja brinuti da držimo ono što se vjeruje svagdje, uvijek i od sviju, to je uistinu i u pravom smislu katoličko.”

Sveti Vinko Lerinski umro je oko g. 450., a blagdan mu se slavi 24. svibnja. Problematika s kojom se on bavio suvremena je i danas. Tako je Međunarodna teološka komisija početkom svibnja 1973. objavila dokument o jedinstvu vjere i teološkom pluralizmu. U tom dokumentu poštiva se također načelo kršćanske tradicije. Dokument među inim tvrdi: “Istina vjere vezana je za svoj povijesni hod od Abrahama do Krista do Parusije (slavnoga Kristova dolaska na svršetku povijesti). Stoga pravovjerje nije puko pristajanje uz jedan sustav mišljenja i vjerovanja, nego je to sudjelovanje u hodu vjere i u biću Crkve, koja je jedna kroz tijek vremena i koja je pravi subjekt vjerovanja. Budući pak da se vjera proživljava u hodu, to znači da je proživljavanje vjere povezano s praksom i poviješću razvitka vjere. Ali, budući da je kršćanska vjera utemeljena na Utjelovljenoj Riječi, njezin praktički i povijesni značaj bitno se razlikuje od povijesnosti u kojoj bi čovjek sam bio stvaralac svoga smisla.

Sadašnja crkvena situacija pogoduje pluralizmu teoloških mišljenja, ali ta različitost ograničena je činjenicom da kršćanska vjera stvara zajedništvo ljudi u istini koja je postala dostupnom Kristu. To znači da je nedopustivo svako poimanje vjere koje bi vjeru svelo na puku pragmatičku suradnju, bez zajedništva u istini. Ta istina nije vezana uz ovu ili onu teološku sistematizaciju, ali je izražena u normativnim iskazima vjere. I kad se radi o doktrinalnim prikazima veoma nejasnim i dvoznačnim, ili upravo nespojivim s vjerom Crkve, Crkva je u mogućnosti razabrati zabludu i dužna je zabludu odbiti, pa i krajnjim sredstvima izričite osude krivovjerja, radi zaštite vjere Božjega naroda.

O dogmatskim formulama dokument kaže da ih treba smatrati odgovorima na posve određena pitanja. U tom smislu te formule ostaju trajno istinite. Njihova trajna vrijednost ovisi o trajnoj aktualnosti pitanja na koja one odgovaraju. Traženje odgovara na nova pitanja što ih kršćani danas postavljaju o značenju Božje riječi pretpostavlja odgovor već definiranih dogmatskih formula, premda se na njih ne svodi.” (Navedeno prema prikazu iz Glasa Koncila od 27. svibnja 1973.)

tekst – laudato.hr
fotografija – iconsandechoes.com