Među svece koji su ušli u opći kalendar, a prije nisu bili, valja ubrojiti i apostola sjevernih krajeva Europe svetoga Oskara ili Ansgara. On se rodio godine 801. za vladavine cara Karla Velikoga u franačkoj pokrajini Pikardiji. Odgojili su ga monasi u Gorbieu. Na ozbiljniji život potakla ga je smrt Karla Velikoga, “najslavnijega od svih vladara, koga je vidio u slavi njegove moći”. A ipak i taj i takav vladar, koji je velikom mudrošću upravljao velikim carstvom, morao je jednom umrijeti. Rimbert, Oskarov životopisac, piše da ga je ta smrt potresla, da je odbacio svaku lakoumnost i da je počeo sve više težiti za onim što je Božje, što je neprolazno. Ta težnja navela ga je i na izbor zvanja. Postao je monah.
Vježbanjem monaških vrlina postao je pravi Božji borac koji se dao voditi jedino Božjim svjetlom. Jedne noći, a bilo je to uoči svetkovine Duhova, ugledao je neki lik i čuo čudesno sonoran glas koji mu je govorio: “Pođi, a vratit ćeš mi se s mučeničkom krunom!” Taj Božji glas Oskar nije nikad više zaboravio i odmah se počeo polako spremati za sve ono veliko, ali i tegobno, što ga je čekalo. Prva njegova djelatnost bilo je poučavanje u samostanskoj školi. A kad mu je bilo 25 godina pratio je danskoga kralja Haralda na putu iz Mainza u njegovu daleku domovinu. Za pratioca preporučio ga je opat Wala iz Korweya. Franački car Ljudevit Pobožni tražio je, naime, pratioca danskom kralju koji će biti “bogobojazan te spreman za Kristovo ime na tako opasno putovanje”. Opat Wala odgovorio je caru “da u svome samostanu poznaje jednog redovnika koji izgara za Božju stvar i koji za Božje ime želi podnositi patnje”. Oskar je na taj prijedlog “čitavim srcem izrekao pristanak”. Rekao je: “Nikada se ne bih usudio usprotiviti takvom zahtjevu. Ja ga štoviše želim i nitko me ne bi mogao pokolebati.” Osim monaha Autberta nitko mu se drugi nije usudio pridružiti.
Povorka putnika krenula je niz Rajnu i preko Frizijske obale uputila se tamo daleko. Oskar je usput posvuda naviještao Radosnu vijest. I u Danskoj je razvio veliku misionarsku aktivnost, ali je godine 827. s Autbertom morao napustiti tu zemlju. Novu misijsku aktivnost započeo je godine 829., kad ga je kralj Björn pozvao u Švedsku. Onamo je stigao u proljeće godine 830. te se iskrcao kod Birka na jezeru Mälar, zapadno od Stockholma. I tu se rodila prva crkva te zemlje. Osamnaest mjeseci kasnije Ansgar se opet pojavio na franačkom carskom dvoru. Caru Ljudevitu učinilo se najprikladnijim da za potrebe sjevernih misija na granicama svoga prostranog carstva načini jednu čvrstu odskočnu dasku. Ta točka bijaše Hamburg, u kojem je osnovana biskupija. Njezin prvi biskup postade Oskar, a biskupsko posvećenje podijelio mu je godine 832. Drogo, biskup Metza. Na to Oskar otputuje u Rim papi Grguru IV. koji prizna njegov izbor, podijeli mu i palij, znak časti nadbiskupa i odredi ga za svoga legata za Dansku, Švedsku i sve krajeve na sjeveru u kojima su tada obitavali Slaveni. Oskar je posvetio za biskupa svoga novog suradnika Gautberta i poslao ga kao misionara u Švedsku, dok se on sam posvetio misionarenju Danske, vodstvu svoje biskupije u Hamburgu s pokrajinama Schleswig i Holstein. U svim tim krajevima njegovo je ime sve do danas ostalo u velikoj
časti. Nakon mnogih uspjeha i neuspjeha, nakon razočaranja u vlastitim redovima, Oskar je morao doživjeti i katastrofu godine 845. Te godine Normani su razorili i opustošili Hamburg, Danci mu zadali mnogo jada, a Šveđani potjerali Gautberta. Sve nesreća za nesre
om. Ansgar se želio skloniti u Bremenu. Nakon smrti tamošnjeg biskupa Leudericha, 24. kolovoza 845., Ansgar je biskupiju Bremen sjedinio s Hamburgom. No tek je godine 858. bio službeno potvrđen za biskupa Bremena. Godine 864. papa Nikola I. potvrdio je ujedinjenje biskupija Hamburg-Bremen te to područje uzdigao na nadbiskupiju. Oskar je u međuvremenu u nešto povoljnijim prilikama nastavio misionarenjem Danske i Švedske. Iako je vidio da njegova prijašnja nastojanja nisu urodila nikavim plodom, nastavio je ipak s apostolskim radom. Tjerala ga je na nj ona nutarnja sila koju sv. Pavao naziva “Kristova ljubav”.
Oskar je pošao godine 852. u Sigtunu, gdje mu je švedski kralj Olaf dopustio da propovijeda po svem njegovu kraljevstvu. Prije nego što se vratio u domovinu, predao je Rimbertu brigu za misije u Švedskoj, koji će ga naslijediti i na biskupijskoj stolici Hamburg-Bremen.
Kad je Oskar 3. veljače 865. zaklopio umorne oči, kršćanstvo je na sjeveru Europe bilo
čvrsto ukorijenjeno u tri velika grada: u Birki, Schleswigu i Ribeu. Nije postao krvni, ali svakako nekrvni mučenik, jer je pretrpio mnogo suprotivština od kralja, od biskupâ, a i od svoje redovničke subraće. Sve to mu je pomoglo da se dovine do herojske kreposti.
Rimbert, Oskarov učenik i nasljednik, napisao je životopis svoga učitelja i prethodnika. Bez njega bismo malo znali o ovome velikom apostolu Sjevera. Oskarova pismena ostavština siromašna je i prema tome beznačajna. Saèuvano je samo jedno njegovo pismo, nekoliko molitava uz tekst psalama te opis jednog čuda sv. Willehada, bremenskog biskupa.
Rimbert je pun poštovanja prema Oskaru opisao njegovu životnu trku, njegovu borbu. U njemu je gledao odlična sljedbenika Raspetoga “koji je sav gorio od revnosti za Božju stvar”. Pisac Hamburške kronike kaže za njega da je bio “Foris apostolus, intus monachus – izvana apostol, iznutra monah”. Ta kratka lapidarna rečenica govori da je bio više sklon nutarnjem životu i tim više je udivljenja vrijedna njegova teška misionarska aktivnost. “Naviještanjem Božje riječi, pun revnosti, nastojao je pomoći ljudima. Povremeno je, ipak, volio samoću da se pozabavi Božjom mudrošću, ali nikada u njemu nije prevladavala vlastita udobnost i ljubav prema samoći nad dobrom povjerenih mu duša. On je htio slijepome biti oko, hromome noga, siromašnome pravi otac.” Sav njegov život bio je jedno mučeništvo, ali bez nasilnog krvavog završetka. Sve je to izdržao jer je bio duboko nutarnji čovjek “prosvijetljen nebeskim objavama”. Za sve svoje pothvate tražio je Božje svjetlo, a kad ga je dobio, onda više nije nimalo oklijevao već se dao na posao da izvrši ono što mu je bila dužnost. Slikaju ga gotovo uvijek na nogama s metropolitskim križem u ruci. Te slike označuju Božjeg apostola koji, poput sv. Pavla, hoda, putuje, s križem u ruci, znakom našega spasenja.
Izvor: laudato.hr
Foto: commons.wikimedia.org
Dodajte komentar