Sveti Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada bude iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć.
Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine. Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje. Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi.
Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste. „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih.
Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra “na boće”. On se nije žacao nijednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, stoljeće i pol nakon njegove smrti, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno zaostali. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija koje za razne posebne poslove osnova sam Cottolengo. Samo u praonici rublja radi preko 30 sestara, koje svaki dan operu 90 kvintala rublja. No, prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov.
Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov. Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: “Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršava Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati. Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: „Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. – Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. – Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost.
Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdavaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način.“ Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: „U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije. Kralj ga je jednom upitao: „A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?“ – Svetac je odgovorio: „Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom.“
Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: „Oče, što će biti od nas?“ – Odgovorio joj je: „Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego dosada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!“Posleednje dane života Svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: „Ružna zemljo, lijepo nebo!“ U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: „Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!“ – dodaše još riječi 122. hodočasničkog psalma: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!“ – te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu. Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati.
Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove. Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao “genijem dobra”. I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom Svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Jedan je svečev životopis prije rata preveden i na hrvatski jezik te izdan u Požegi. Prihvaćen je kao zaštitnik od raznih bolesti jetre, gluhonijemosti i zaraznih bolesti.
Izvor: laudato.hr
Foto:
Dodajte komentar