Između mnogobrojnih parola protiv vjere i Crkve često je izvikivana ona o »bogomoljstvu« i »licemjerstvu«. Njome se htjelo označiti neko puzavo, uskogrudno, sladunjavo i nemoćno držanje prema životu, koje je nedostojno odrasla, zrela i slobodna čovjeka. Na takva prigovaranja postoji samo jedan odgovor: takvo držanje nema ništa zajedničko s pravom i ozbiljnom religioznošću, ono je nakaza koja se ne sviđa ni Bogu ni Crkvi. Nepatvoreno religiozan čovjek uvijek je borac prožet vatrom Duha Svetoga, koja ga tjera naprijed, pa makar se njegov zemaljski život odvijao u tišini jedne samostanske ćelije. Nitko više od njega ne osjeća strašan jaz između Boga i stvorenja, nitko se više od njega ne trudi da taj jaz premosti i dospije do Onoga koji prebiva u »nepristupačnom svjetlu«. Zato je prava religioznost neprestana težnja i neumorno uspinjanje prema najvišem vrhuncu.
I u životu apostola Indije i Japana, sv. Franje Ksaverskoga, nema mirovanja ni mrtve točke. Ispočetka nesvjesno, a zatim s jasnoćom intelektualca i izgrađena čovjeka, traži put prema Bogu da na njemu prevali desetke tisuća kilometara, ne poznavajući stanke ni umora. On je oplovio Afriku te pronio Kristovo ime od Indije do Japana. Imao je još i veće planove, ali ga je smrt prekinula u 46. godini života. Danas žive u istočnoj Aziji najveći i najplodniji narodi svijeta: Kinezi, Indijci, Indonežani i Japanci. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi nasljednici udarili su temelje Crkve medu njima.
Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom bracom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj »doktora«. Ondje je počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: »Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život« (Mk 8,36). Smrt majke (1529.) i svete mu sestre Magdalene (1553.), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša.
Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Moluckim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551–1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše.
Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vođene po jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagođivanjem. Ksavera je resila izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Računa se da je sam Franjo Ksaver pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati o svojim misijama te spremati za novo misionarenje drugih područja.
Uz mnoge koji su proučavali lik sv. Franje Ksavera u našem bih stoljeću spomenuo dvojicu isusovaca koje sam osobno poznavao jer sam s njima proživio tri godine u istoj kući u Rimu, to jest u Casa degli Scrittori. To su p. Schatte, koji je i sam jedno vrijeme bio u Japanu te ondje proučavao isusovačke misije od sv. Franje Ksavera pa dalje. Od njega sam saznao mnoge zanimljive stvari. Drugi je isusovac p. Wicki koji je također na terenu proučavao djelo svetog F. Ksavera. U Casa degli Scrittori u Rimu nalazi se Povijesni institut Družbe Isusove u kojem se proučava povijest Družbe Isusove, a njezinu povijest sačinjavaju baš misije kojima je čelnik najveći isusovački misionar sv. Franjo Ksaver.
Papa Grgur XV. proglasio ga je svecem god. 1622. Tijelo mu je preneseno u Gou, gdje se i danas veoma poštuje. Ruka mu se nalazi pohranjena na oltaru u crkvi Al Gesu u Rimu.
Nakon smrti sv. Franje Ksaverskoga isusovački misionari, njegovi nasljednici, postigoše u Japanu brojna obraćenja. Oko god. 1580. »carstvo izlaska sunca«, Japan, brojilo je 200 crkava s 200.000 vjernika, koji su pripadali svim društvenim slojevima, uključujući i one najviše. God. 1585. dva kršćanska japanska princa dođoše u Rim sa skupinom japanskih hodočasnika u posjet papi Grguru XIII. God. 1588. podignuta je u Japanu biskupija u gradu Funayu u kraljevstvu Bungo. Ona je bila ovisna o metropoli u Goi u Indiji. Nade u procvat i razvitak japanske Crkve bijahu veoma velike. Pomrsit će ih ljudska nerazboritost i mušičavost jednog vladara.
Vizitator isusovačkih misija u Japanu otac Aleksandar Valignano borio se protiv nekih lokalnih starješina Družbe Isusove u želji da misionari ostanu vjerni intuicijama sv. Franje Ksaverskoga. mušičavost diktatora Hideyoski ili Taicosame dovest će do žestokog proganjanja kršćana. Nezakoniti dolazak novih misionara i nova metoda naviještanja Evanđelja koja je posve odbacivala vrednote i običaje japanskog stanovništva, izazvat će brutalne represalije: 5. veljače 1597. bijaše u Nagasakiju razapeto 26 kršćana, od kojih dvadesetorica bijahu Japanci. Medu njima Družba Isusova slavi trojicu kao svoje svece. To su: Pavao Miki, sv. Ivan de Goto i sv. Jakov Kisaj. I svi su ostali mučenici te skupine kanonizirani.
To progonstvo nije ipak smanjilo broj kršćana. Oko god. 1600. bilo ih je već 750.000, a 14 godina kasnije već oko milijun. Od te godine buknu još žešće progonstvo. Svi misionari bijahu protjerani iz zemlje. Tisuce i tisuce kršćana poginu mucenickom Smrću u najokrutnijim i najrafiniranijim mukama. God. 1638., nakon ustanka Shimabara – koji bijaše više političke nego religiozne naravi – uslijedilo je nemilosrdno masakriranje kršćana. Pobijeno ih je 35.000–37.000. Od tada se Japan potpuno zatvorio svakom europskom nadiranju osim grada Nagasakija, kamo su imali pristup nizozemski trgovci. Sustavno neprijateljsko držanje prema zapadnjackoj religiji održalo se puna dva stoljeća. Sve do god. 1857. tražilo se od svakoga tko je bio osumnjičen zbog kršćanstva da pogazi raspelo ili sliku Presvete Djevice. Neki su obijedili nizozemske protestantske trgovce da su se podvrgavali tome bogohulnome ceremonijalu kako bi sačuvali svoje trgovačke interese. Ta optužba na njih nije ničim dokazana.
Premda je Japan bio tako hermetski zatvoren utjecaju Crkve, kršćanstvo se ipak u njemu potajno zadržalo sve do novijih vremena. Dakako da je proživjelo neizbježive preobrazbe. God. 1865. otkrili su francuski misionari u Nagasakiju oko 20.000 kriptokršćana koji se kasnije pridružiše Katoličkoj crkvi. Danas Crkva uživa u Japanu potpunu slobodu, ima u Tokiju svoje sveučilište Sofia, koje vode isusovci, ali su katolici ondje skromna manjina od jedva kojih pola milijuna vjernika.
Glasoviti moreplovac Portugalac Magellan, koji je stupio u službu španjolskoga kralja i prvi oplovio zemaljsku kuglu, otkrio je na sjeveru Malajskog arhipelaga otočje i prozvao ga Filipini. Ondje se utvrdila španjolska vlast izmedu 1564–1565. Španjolske lađe nisu se mogle upuštati u avanture u zonama koje su nadzirali Portugalci i zato je dugo vremena pristup na Filipine bio jedino moguć zaobilaznim putem, to jest s Tihog oceana.
Tako su i prvi misionari došli na Filipine iz Meksika ili ostalih zemalja Latinske Amerike. Augustinci su došli god. 1565., franjevci 1577., isusovci 1581., a dominikanci 1587. Njihov je rad donio najdivnije rezultate: god. 1585. bilo je na Filipinima već 400.000 kršćana, god. 1591. već 700.000, malo kasnije, tj. 1620. dva milijuna, što je značilo polovinu pučanstva. Od toga vremena domaći kler preuzima seoske župe. U glavnom gradu Manili, koji je osnovan god. 1571., osam godina kasnije utemeljena je biskupija koja je god. 1595. podignuta na rang nadbiskupije i metropolije s 3 sufragane biskupije. God. 1614. dominikanci podigoše u Manili sveučilište sv. Tome koje se divno razvilo te imalo velik utjecaj na kršćanski razvoj zemlje, danas gotovo jedino potpuno Katoličke na azijskom kontinentu.
A sada nešto recimo i o tzv. »carstvu sredine«, o Kini. Pred njom se smrtno umoran zaustavio sv. Franjo Ksaverski. Smrt ga je spriječila da stupi na kinesko tlo. Za vrijeme prve polovice XVI. stoljeća Kina je ostala potpuno zatvorena djelovanju Portugalaca unatoč veoma riskantnim pokušajima nekih trgovaca. God. 1577. Portugalci su ipak, teškom mukom, zadobili pravo da podignu neke utvrde na ušću rijeke Canton. Onamo su već 20 godina ranije uspjeli prodrijeti isusovac Nunez Barreto i dominikanac Gaspar de la Cruz, ali nisu mogli ništa učiniti.
Novi grad Macao brzo postaje kao neki »pendant« Goe za djelatnost Portugalaca na Dalekom istoku. Ondje isusovci osnovaše rezidenciju koja postade odskočna daska brojnim misionarima. Vizitator isusovačkih misija na Dalekom istoku o. Valignano god. 1578. došao je na misao da pripremi za Kinu dvojicu misionara rodom iz Italije, koji se dadoše na proučavanje kineskog jezika, kulture i civilizacije. Bili su to Mihael Ruggieri iz Napulja i Matej Ricci (1552–1610) iz Macerate.
Ovaj posljednji postade osnivač Crkve u Kini. Ricci je bio genijalan čovjek koji se znao odlično prilagoditi kineskim običajima i mentalitetu. Došavši u Kinu, predstavio se najprije kao »bonc« – redovnik, a zatim kao »literat koji dolazi s velikog Zapada«. proučavao je kineske klasične pisce i knjige kako bi u njima našao odskočnu dasku za naviještanje kršćanskog nauka. Zbog svoje velike učenosti uživao je velik ugled kod samog kineskog cara pa je svoj ugled iskoristio za misijsko djelovanje. Malo prije smrti pridobio je za kršćanstvo oko 2.000 Kineza i to najvećma iz obrazovanih krugova. Time je led bio probijen. Ricci je izvršio odlično pionirsko djelo na kome se dalje moglo graditi. Ipak će ljudska ograničenost, uskogrudnost i neuviđavnost veoma omesti taj rad.
Dalekovidni ljudi počeše postavljati pitanje o uvođenju u liturgiju kineskog mjesto latinskog jezika. Zatim o odgoju domaćeg klera, kad dolazak protjeranih misionara iz Japana god. 1614. izazva u krilu kineske misije raspravu o »terminima« koje valja upotrebljavati u iznošenju kršćanskog nauka. To bijaše samo predigra u buduću strašnu svađu oko obreda.
Mladi misionar Belgijanac Nikola Trigault bi poslan u Rim da izloži položaj i zahtjeve svojih kolega misionara u Kini. Papa Pavao V. već je bio odobrio god. 1615. liturgiju na kineskom jeziku. Na žalost, tim se odobrenjem nije nitko poslužio. Vrativši se god. 1618. u Kinu o. Trigault naiđe na poteškoće. Ondje se podigao žestok val protiv kršćanstva, a prouzrokovali su ga budisti iz Hang-cena. Taj je val uništio čitavo Riccijevo djelo. Mnogi misionari bijahu izagnani, a drugi se moradoše posakrivati. No Providnost je opet poslala čovjeka kineskoj misiji. Bio je to njemački isusovac Adam Schall. On je postao upravitelj Astronomskog i matematičkog ureda u Pekingu i kao takav uživao je veoma velik ugled učenjaka. Zahvaljujući tome ugledu uspio je osigurati mogućnost djelovanja isusovačkim i drugim misionarima.
God. 1631. dođoše u Kinu dva redovnika s Filipina. To su bili franjevac Antun de Sancta Maria i dominikanac Ivan de Morales. Oni se ne malo začudiše nad nekim običajima kineske Crkve. Kineski su kršćani prema odobrenju već od vremena oca Riccija štovali Konfucija, zatim svoje prede. Kod dijeljenja krštenja i bolesničkog pomazanja ispuštahu se neke nebitne ceremonije, ublažene su crkvene zapovijedi gledom na svetkovanje nedjelje i održavanje posta, upotrebljavali su se neki kineski izrazi kao Tien za nebo, a Shangti, što znaci vrhovni gospodar, za Gospodina Boga. Sve je to veoma smutilo ova dva revnitelja i oni stvar javiše svojim starješinama u Rim. Morales je i sam otputovao u Rim i ondje usmeno sve iznio. To je imalo kobne posljedice za mladu kinesku Crkvu. Otpočela je drama koja je podijelila misionare u dva protivna tabora i veoma kompromitirala budućnost kršćanstva u »carstvu sredine«.
Drugi vatikanski sabor dao je pravo misionarima koji su se znali prilagoditi duši kineskog naroda i u misijskom dekretu veoma preporučio dužno prilagođavanje u misijskome radu prema mentalitetu naroda među kojima se radi.
Poslije svetog Pavla sveti Franjo Ksaverski je najveći misionar Katoličke crkve. Možemo reći da je s njime započela velika misijska epopeja koja traje sve do dana današnjega. Njegov lik znači, uistinu, prekretnicu u misijskom radu Crkve jer joj je dao tako snažan zamah da se može jedino mjeriti sa zamahom svetog Pavla. Primjer i vatrena pisma svetog Franje Ksaverskoga povukla su i oduševila mnoge plemenite i velikodušne duše da podu na misijsku frontu u prve borbene redove vojujuće Crkve.
Izvor: laudato.hr
Foto: wikipedia.org
Dodajte komentar