Praunuk nedosljednoga pape
Sveti Franjo se rodio 28. Listopada 1510. godine kao prvo dijete Juana de Borje i Ivane Aragonske u Gandiji u Španjolskoj. Po očevoj lozi on je praunuk pape Aleksandra VI. Po majčinoj liniji praunuk je aragonskog i kastiljanskog kralja Ferdinanda. U desetoj godini života je ostao bez majke, te je dospio u Zaragosu svome ujaku nadbiskupu. Tamo je počeo osnovno obrazovanje. Bio je vrlo nadaren za glazbu, a s velikom je spretnošću baratao i sa oružjem. Bio je paž sestri Karla V. Katarini, dok se ona nije udala. Nakon toga u Zaragozi je studirao filozofiju. Godine 1528. je dospio u kraljevski dvor Karla V. te se oženio Portugalkom Eleonorom de Castro. Pred carem Karlom V. je uživao veliki ugled.
Nije htio služiti gospodaru koji će umrijeti
U životu je doživio veliki preokret nakon smrti preljepe carice Izabele 1. svibnja 1539. godine. Njegova je dužnost bila da lijes carice prati diljem Španjolske sve do Granade, gdje je 17. svibnja imala biti sahranjena. Tada je morao pogledati caričine posmrtne ostatke. Taj ga je prizor jako pogodio. Neki kažu da je tada rekao: “Neću više služiti gospodaru koji bi mogao umrijeti.” Od 1539. do 1543. godine obavljao je dužnost katalonskog potkralja te je živio u Barceoni. Tih je godina nastojao upoznati bolje samoga sebe i živio je dubokim duhovnim životom provodeći cijele sate u molitvi. U Barceloni se upoznao sa vrlo duhovnim franjevcima. Tu je upoznao i svetog obnovitelja franjevačkog reda Petra Alkantrarskog. No tamo se upoznao i sa Družbom Isusovom. Zajedno sa svetim Ignacijem Loyolskim potajno je 1543. godine davao duhovne vježbe. Kada je 27. Ožuljka 1546. godine umrla njegova žena Eleonora, pred svetim Ignacijem je iste godine položio zavjete čistoće, poslušnosti i da će stupiti u Družbu Isuovu. Spočetka je to sve bilo u tajnosti, sve dotle dok Franjo ne zbrine svoje osmero djece, te ne dovrši sve svoje potkraljske dužnosti.
Udovac postao redovnik
Nakon što je Franjo zbrinuo svoju djecu i dovršio sve svoje potkraljevske dužnosti, u rodnom je gradu osnovao isusovački kolegij, kao prvi u Evropi, koji je 1547. godine papinom bulom prerastao u svučilište. Tu je Franjo završio studij teologije, a 1550. i doktorat. Nakon hodočašća u Rim,gde je dobio dopuštenje da stupi u Družbu Isusovu, vratio se u Baskiju, odrekao se svojeg plemićkog naslova, te je od Karla V. dobio dopuštenje da obuče redovničko odjelo. U svibnju 1551. Godine je primio svećenički red. Tada ga je papa imenovao generalnim povjerenikom Družbe Isusove za Španjolsku i Portugal. Franjo je u ta dva kraljevstva podigao dvadesetak kolegija. Kao teolog sudjelovao je u radu Tridentinskog općeg crkvenog sabora. Izabran je za trećeg generala Družbe Isusove.
Pokornik koji je puno molio za misije
Franju je resila velika pokora, poniznost. Potpisivao se riječima “Franjo-grješnik”. Puno je molio: za misije, za Crkvu, za papu, za obraćenje pogana, za obraćanje grešnika, za čitav svijet. Bio je viliki štovatelj Isusa u Euharistiji. Štovao je Gospu i nazivao je Našom Gospom. Sveti Franjo je osnovao i podržavao isusovačke misije u Srednjoj i Južnoj Americi. Po nalogu svetoga pape Pia V. pratio je Franjo kardinala Bonellija po Španjolskoj i Portugalu sa zadaćom da tamošnje vladare oduševi za vojni savez protiv Turaka. Hodočastio je u Loreto.
Umro je u Rimu, u noći između 30. rujna i 1. listopada 1572. godine u istoj sobici u kojoj je umro sveti Ignacije Loyolski. Franjo Borgija je proglašen blaženim 1624., a svetim 1671. godine. Tijelo mu je preneseno u Madrid u isusovačku crkvu koju je dao podići jedan od njegovih unuka.
Izvor: BOŽJI PRIJATELJI S NAMA NA PUTU, Stjepan Beretić, Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica, 2014.
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar