Sveta Sofija, rimska mučenica, živjela je i djelovala u III. i IV. stoljeću. Mlada Rimljanka, bila je gorljiva kršćanka i dala je svoj život za vjeru. Pogubljena je za vrijeme rimskog cara Dioklecijana jer je odbila prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Podnijela je mučeničku smrt u skupini s kršćanima Kvartom, Kvintom, Sulpicijem i Trofimom. Dogodilo se to oko godine 304. u Rimu, a pokopana je na Gordijanovom i Epimahovom groblju izvan Rima. Neke njezine relikvije pohranio je 778. Remigije, biskup Strasbourga, u samostanu Eschau (departman Bas-Rhin, Alsace, sjeveroistočna Francuska), a neke relikvije papa Sergije II. oko 845. u rimskoj crkvi San Martino ai Monti. Zaštitnica je usjeva, a vjernici je zazivaju kod kasnih mrazeva.
U zemljama Srednje Europe i u hrvatskim krajevima slavi se zajedno s takozvanim „ledenim svecima“ (Pankracije, Servacije, Bonifacije) pa je nazivaju i „ledena Sofija“, „hladna Sofija“ i „mokra Sofija“. Spominju se i narodne izreke: „Ako na Sofiju ne pada kiša, onda je neće biti cijeli mjesec“ ili „Ako na Sofiju nema mraza, neće ga biti cijelo ljeto“. U pojedinim krajevima njezin dan, 15. svibnja, smatra se posljednjim zimskim danom. Ponekad je miješaju sa svetom Sofijom iz Milana, udovicom i mučenicom, majkom tri kćeri, Vjere (Fides, Pistis), Nade (Spes, Elpis) i Ljubavi (Caritas, Agape). I kćeri i majka umrle su mučeničkom smrću u Rimu oko godine 137, za vladavine rimskog cara Hadrijana. Tu svetu Sofiju Crkva slavi 30. rujna, a naročito je štuju na kršćanskom Istoku.
Izvor: www.zupajastrebarsko.hr
