Sveci Sv. Marija Crocifissa di Rosa

Sv. Marija Crocifissa di Rosa

Mnogi bolesnici po bolnicama, djeca u školama, djevojke u ubožnicama i odgojnim zavodima bijahu svjedoci upravo majčinske brige sestara ancela ili kako se službeno zovu, Ancelle della Carità, službenice milosrđa, koje u Italiji nazivaju još i bolničarkama te klanjateljicama. Njih je u prošlom stoljeću osnovala u Bresciji Marija Crocifissa di Rosa. Njihovu su samaritansku ljubav već tada osjetili brojni ranjenici za vrijeme glasovitih 10 dana Brescije kad ih je dvorila i njegovala sama utemeljiteljica s prvom skupinom svojih sestara. Osjetili su je i ranjenici prvog talijanskog rata za nezavisnost, kao i žrtve gladi i raznih zaraznih bolesti.

Marija Crocifissa di Rosa bila je žena koja je imala upravo čudesnu sposobnost da spaja i usklađuje najživlju apostolsku i karitativnu djelatnost s izvanredno dubokim duhovnim životom, što se penjao do vrhunca mistike, osobito za vrijeme svakidašnjeg klanjanja Presvetom Sakramentu, čemu su njezine ancele sve do danas ostale vjerne. One svaku večer imaju sat klanjanja pred izloženim Svetootajstvom. Vjernici našega Dubrovnika i Splita to dobro znaju.

Marija di Rosa bijaše kćerka jednog imućnog industrijalca iz Brescije i jedne plemenite žene, rodom iz Bergama. Na krštenju je dobila ime Paula, koje će kasnije kao redovnica promijeniti u Marija Crocifissa ili Raspeta. Za nju je već kao veoma mladu djevojku značajno da se kraj sve svoje duboke pobožnosti nije dijelila od društva i problema svoga vremena.

Kao djevojčica primila je odgoj od sestara od Pohođenja. Bila je njihova gojenica. Vrativši se kuci, učinila je veoma smion korak u svome životu: zavjetovala je vječnu čistoću. Bilo je to uz negodovanje njezina oca koji je planirao s udajom svoje veoma darovite kćerke. No to je negodovanje bilo samo privremeno. Vidjevši duhovnu odraslost i zrelost svoje kćerke, a nadasve njezinu finoću, plemenitost, bio je pobijeđen i dao svoj pristanak na ono na što se ona odlučila.

Kad je Paula imala 18 godina, bila je direktorica jedno sedamdesetak radnica što su radile u svilari njezina oca u Acquafreddi, kod Mantove. Tu je službu obavljala ne kao ona koja ima u ruci svu vlast, već s istinskim osjećajem socijalne odgovornosti prema namještenim radnicima. Medu njima je vršila pravi socijalni apostolat. Tada se prvi put susrela sa stvarnim problemima radničkog staleža, koji su u ono doba bili veoma teški. Za buduću osnovateljicu jedne redovničke socijalno-karitativne družbe bilo je to veoma značajno.

Kad je god. 1836. buknula pošast kolere, Marija Crocifissa se opet pokazala hrabrom jer je u lazaretu dvorila zaražene bolesnike, dakako uz stalnu opasnost da se u tadašnjim nesavršenim higijenskim uvjetima i sama zarazi. Odande se za kratko vrijeme morala vratiti kuci da dvori brata koji je i sam postao žrtvom pošasti, koja ga je i dokrajčila. Podlegao joj je i umro.

Brzo nakon pošasti kolere svetica je u Bresciji osnovala dvije škole za gluhonijeme, zatim je dvorila žene, smještene u jednoj ubožnici, zvanoj casa d’Industria. Sve to nije joj bilo još dosta jer njezina ljubav prema bližnjemu, prema Kristu koji trpi u čovjeku, nije poznavala granica ni zastoja. Ona se posvetila i djevojkama koje su bile u stalnoj opasnosti za svoju djevojačku čast i poštenje. Bile su to one koje tadašnje društvo nije bilo kadro zbrinuti pa su prodavale svoje tijelo i svoju nevinost beskrupuloznim tipovima.

Sva ta raznovrsna djelatnost dovela je Paulu di Rosa do nauma da osnuje družbu bolničarki. Namisao je ostvarila u Bresciji, dakako uz mnogo poteškoća i protivljenja. U ostvarenju njezina smionog duhovnog plana zdušno i svestrano ju je pomagao njezin duhovni voda don Pinzoni, a financijski njezin otac. Papa Pio IX. kanonski je potvrdio novu ustanovu. Tada je Paula di Rosa položila u njoj redovničke zavjete uzevši ime Marija Crocifissa. Brzo je izabrana i za poglavaricu 18 prvih ancela, koje su skupa s njome obukle odjeću nove redovničke družbe. Ancele su se počele brzo širiti. Tako su, osim u Bresciji osnovane kuće u Cremoni, Mantovi, Udinama, Dubrovniku, Trstu, Vareseu, Desenzanu.

Marija Crocifissa nije doživjela otvaranje svih tih kuća, kojih danas ima preko 300. Umrla je god. 1855. u dobi od 40 godina. Kratak, ali djelima bogat život. Kao da je znala da neće dugo živjeti pa se žurila da svoje dane što bolje iskupi. Papa Pio XII. proglasio ju je god. 1940. blaženom, a svete marijanske godine 1954. i svetom. Ancele imadu kod nas, osim u Dubrovniku na Pilama, samostan još i u Splitu, gdje im se nalazi i provincijalat. Djeluju i na župama u Malom Lošinju, Žrnovnici, Vrbovcu, Viljevu, Vodincima, u župi Sv. Nikole Tavelića u Zagrebu. I one su se poslije rata prilagodile našim prilikama, uklopile se u red i život naše mjesne Crkve čineći posvuda mnogo dobra. U svojoj duhovnoj majci i utemeljiteljici sv. Mariji Crocifissa imaju divan primjer koji im služi za trajno nadahnuće.

Preuzeto: www.laudato.hr

Photo: blog.studenti.it 

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.