„Koliko se puta osjećate sami, zapostavljeni, ocrnjeni i pogrešno shvaćeni. Koliko ste puta podlegli pod teretom velike nepravde pa dobili osjećaj prisutnosti beskrajne misteriozne sile da to izdržite: tajanstvene snage koja vas čini svrsishodnim, dobrim i jakim, čija je snaga čudesna i vraća vam mir. Ta je snaga Bog!“ (San Giuseppe Moscati)
Te je poticajne riječi izrekao „svetac naših dana“ sveti Giuseppe (Josip) Moscati, slavni napuljski kliničar, kršćanin vjere i uzornog života čiji je spomendan 12. travnja. Rodio se 25. srpnja 1880. u Beneventu kao sedmo od devetero djece u kršćanskoj visokočinovničkoj obitelji. Početkom 1881. godine sele se u Anconu gdje je proveo prve godine djetinjstva. Godine 1888. opet je uslijedio očev premještaj pa je obitelj Moscati prešla u Napulj. Ondje je iste godine na blagdan Bezgrješnog začeća primio prvu pričest. Otac ga je vodio svaki dan u šetnju s ostalom djecom. Pritom bi se neizostavno zaustavili u crkvi Josipove prve pričesti da posjete Isusa.
Obiteljsko ozračje puno dubokih vjerskih osjećaja pomagalo je razvoju pobožnosti kod Moscatijeve djece. Peppino, kako su od milja zvali Josipa, bio je odmalena naglašeno pobožan prema Euharistiji. Nakon očeve smrti, završivši osnovnu i srednju školu s odličnim uspjehom, Josip se upisao na Medicinski fakultet u Napulju. Ondje su radili glasoviti profesori, ali, nažalost, sljedbenici pozitivizma i materijalizma. Mladi Josip znao je i u takvom ozračju svoju vjeru ne samo sačuvati nego i produbiti te ojačati. Moscati je znao moliti, u molitvi s Bogom boraviti i razgovarati. Kao student, nalazeći se u mnogim opasnostima po vjeru i moral, nije pao. Brižno ih je izbjegavao, a, uz to, vodio je duboko molitveni i sakramentalni život. To je tajna kako je za vrijeme svojih studentskih dana mogao sačuvati svoju vjeru i poštenje.
Moscati je 4. kolovoza 1903. postao doktor medicine i sjajnim uspjehom završio svoj studij. Svoju liječničku službu započeo je u glasovitoj bolnici Santa Maria del Popolo 1904. godine. Tu je brižno organizirao njegu bolesnika zaraženih bjesnoćom. Radi Krista služio je braći ljudima i znao se za njih žrtvovati do krajnosti. 4. travnja 1906. vulkan je Vezuv proradio te, jače nego obično, počeo izbacivati lavu i pepeo. Bilo je ugroženo naselje Torre del Greco gdje se nalazila mala bolnica ovisna o onoj u gradu u kojoj je radi dr. Moscati. Ljudi su bježali glavom bez obzira,a jadni bolesnici ostadoše prepušteni sami sebi.
Moscati je pošao na mjesto nesreće te svim silama organizirao spašavanje bolesnika. Kada su bolesnici bili smješteni na sigurno, krov se bolnice stropoštao pod teretom užarenog pepela. Sličnu je požrtvovnost Moscati pokazao i prigodom epidemije kolere 1911. godine.
Bio je član Kraljevske akademije kirurške medicine od 1911. Među prvima je eksperimentirao s korištenjem inzulina u liječenju šećerne bolesti. Giuseppe Moscati izišao je na glas kao izvanredan dijagnostičar. Za vrijeme dugih sati izvođenja pokusa i ispitivanja uz mikroskop on je mislio i na Boga koji je svuda prisutan na djelu. Štoviše, znanstveni rad i istraživanje približavali su ga sve više Stvoritelju. Njemu je želio služiti cijelim bićem pa je čak položio i zavjet čistoće. U liječničkoj praksi čuvao se pohlepe za novcem. Siromahe je liječio besplatno, a novac što je pošteno zaslužio davao je u dobrotvorne svrhe.
Moscati nije dugo živio, ali je u kratkome vremenu učinio mnogo. Dana 12. travnja 1927. primio je svoju svakidašnju pričest, posljednju u životu. Učinio je nekoliko posjeta svojim bolesnicima, a zatim preminuo. Sprovod je bio veličanstven. Svi su govorili o svetome napuljskom liječniku.
Tijelo mu je tri godine kasnije, 16. studenoga, preneseno u crkvu Gesu Nuovo, a njegov grob postao je ciljem pobožnih hodočasnika. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 16. studenog 1975., a papa Ivan Pavao II. svetim 25. listopada 1987. Zaštitnik je liječnika, anatoma, patologa, neženja i onih koji nisu primljeni u redovničke zajednice.
Uredila: Margareta Jaramazović
Foto: Change.org
