Toga franjevačkog sveca nazivaju svecem Križnoga puta i Bezgrješne, fratrom koji je od potpune propasti spasio rimski Colosseum, tu građevinu visoku gotovo 50 metara, što se u istoj visini kao i brežuljak Palatin diže nad Forumom, te koji je najveća građevina staroga svijeta. No kad bi se radilo samo o tome, spasiteljska slava Koloseja sv. Leonarda i ne bi bila tako velika. Kolosej je za nas kršćane sveto mjesto u kojem su toliki kršćani za Krista položili svoj život, poškropivši njegovo tlo svojom mučeničkom krvlju. Zato je hvale vrijedna revnost svih koji su ga nastojali očuvati budućim naraštajima. Povjesničari, doduše, misle da su dokazali kako kršćani nisu bili mučeni u Koloseju. No križni put, što ga je ondje zasadio sv. Leonardo, ipak je trajan spomenik svim mučenicima koji su za vrijeme progonstava poginuli u Rimu. Još se jednom vrlinom i zaslugom može dičiti sv. Leonardo da Porto Maurizio. On je bio vatren propovjednik Kristove muke.
Leonardo se rodio god. 1676. u Porto Maurizio, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove, koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, svršio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. Jednoga dana neki ga je sudrug pozvao u crkvu na propovijed. Tek što su na putu prema crkvi učinili nekoliko koraka, naišli su na čovjeka što se obješen njihao na vješalima. Vidjevši taj jezivi prizor, obojica mladica rekoše u jedan glas: »Evo propovijedi!«
Nekoliko dana nakon toga Leonardo je slijedio dvojicu fratara koji su se penjali prema samostanu Sv. Bonaventure na Palatinu, gdje i sam obuče odijelo franjevaca, zvanih »della riformella« – obnovljenih – a koje su zvali i bosonogi. Kao mladi franjevac tražio je da ga pošalju u misije u Kinu. No kardinal Coloredo mu je odgovorio: »Tvoja Kina bit će Italija!« I doista je ta zemlja koncem XVII. stoljeća svojom moralnom bijedom imala sve značajke misijske zemlje. Leonardo se kao propovjednik dao na obraćenje puka, a kao sredstvo služile su mu teme o muci Isusovoj, osobito o križnome putu, pobožnosti što su je franjevci posvuda širili. Bio je tipičan propovjednik na temperamentan talijanski način. Njegove su propovijedi imale u sebi nešto dramatično i tragično. Propovijed bi popratio javnim bičevanjem ili bi ruku stavio na plamen zapaljene baklje.
Ljudi su masovno hrlili na njegove propovijedi, njima redovito ostajali duboko potreseni, a on je bio neumoran u naviještanju pokore u duhu Kristove muke, pozivajući sve na skrušenje, obraćenje te istinski kršćanski život. Sam sveti Alfonso de Liguori govoraše o njemu: »On je najveći misionar našega stoljeća.« Nije bila rijetkost da je cijelo mnoštvo, slušajući ga, dirnuto i duboko ganuto, udarilo u plač i jecanje.
Najveći dio svoje svećeničke aktivnosti Leonardo je proveo u Firenzi. Križevi što su ih njegova subraća podigla izvan Porta di S. Miniato često puta bijahu propovjedaonice na otvorenom, s kojih je naviještao Božju riječ. Kao propovjednik obišao je cijelu Italiju, no ipak je njegovo bojno polje najčešće bilo u Toskani, gdje se borio protiv jansenističkih hladnih shvaćanja vjere i kršćanske pobožnosti. O uspješnosti njegova propovijedanja svjedoče neke zgode. Tako su, na primjer, na Korzici na koncu jedne njegove propovijedi o Isusovoj muci ljudi, otvrdnuli u stoljetnoj mržnji, bacali od sebe ubojito oružje te se u znak pomirenja među sobom počeli grliti i vikati: »Živio fra Leonardo, živio mir!« U Firenzi se u propovijedima obraćao svim građanima, uključivši i prostitutke. Kad je bio dan znak za njegovu propovijed, zatvarale su se čak i javne kuće.
Za vrijeme Svete godine 1750., koju je otvorio papa Benedikt XIV., sv. Leonardo je 27. prosinca propovijedao u Koloseju o križnom putu. Bilo je to prvi puta da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam Papa svake godine na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju. Križni put sv. Leonarda u Koloseju značio je preokret u povijesti toga zdanja. Do tada je ono služilo kao rudnik kamena, što bi ga sigurno upropastilo. A otada se smatra svetim mjestom pa je tako zaustavljeno i njegovo rušenje.
Fra Leonardo je bio i veliki pobožnik Majke Božje, osobito njezina bezgrješnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao. Uvjerio je i samoga Papu kako bi bez troška mogao sazvati opći sabor. Neka načini svojevrstan referendum medu biskupima pa, čuvši njihovo mišljenje, neka proglasi dogmu o bezgrješnom začeću. Benedikt XIV. pripremio je za tu svrhu već jednu bulu, službeni Papin dokument, no ona ipak nikad nije bila objavljena.
God. 1751. fra Leonardo je umro u svom omiljelom samostanu Sv. Bonaventure u Rimu na Palatinu. Sam Papa je išao obići njegovo mrtvo tijelo, a da se i ne govori o puku koji je nagrnuo u tolikom mnoštvu da su čak vojnici morali uredovati jer su se ljudi otimali za relikvije. Papa Benedikt XIV. je tada izjavio: »Na zemlji gubimo prijatelja, na nebu dobivamo zagovornika.« Na svečevu grobu bilo je izloženo njegovo proročko pismo, pisano malo prije smrti. U njemu je navijestio da će jednom biti proglašena dogma o Marijinu bezgrješnom začeću. I u tom se nije prevario. Trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.
Izvor: laudato.hr
Foto: Termometro Politico
Dodajte komentar