SVETAC DANA
25.5. Grgur VII
Svetac Papa
Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rođen je između g. 1020-25. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac u samostanu Sv. Marije na Aventinu. U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti.
Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje. Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv tri zla, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata – tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi – nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti – i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata. Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve. To je od jednoga svjetovnoga vladara u odnosu prema Crkvi bilo ipak previše, bilo grubo uplitanje u potpuno crkvene poslove, bio najprozirniji cezaropapizam, volja imati u Crkvi glavnu riječ, od Crkve učiniti sluškinju carskih probitaka.
Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan. Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer mu otkazaše poslušnost knezovi, a i puk, i on odluči kao pokornik poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema “ultramontanizmu” i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom. Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putem, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata.
Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, povedoše ga sa sobom u Salerno. Ondje Papa umrije 25. svibnja 1085. Pavao V. godine 1606. proglasio ga je svetim.
tekst – laudato.hr
fotografije – zupa-svkriz.hr, w2.vatican.va
Dodajte komentar