Blaženi Charles Eugène de Foucauld de Pontbriand, francuski svećenik, znanstvenik i mučenik, rođen je 15. rujna 1858. u francuskom gradu Strasbourgu, u aristokratskoj obitelji. Ostao je bez roditelja u šestoj godini pa je brigu o njemu i njegovoj mlađoj sestri Marie vodio djed, majčin otac, pukovnik Beaudet de Morlet. Charles se od 1872. do 1875. školovao u isusovačkim školama u Nancyju i Parizu. Stupio je 1876. u glasovitu vojnu akademiju Saint-Cyr i postao 1880. časnikom francuske vojske u Alžiru. Služio je u husarskoj regimenti u Sétifu (sjeveroistočni Alžir). Nije podnosio vojničku stegu pa je 1881. otpušten iz vojske i nastanio se u Évianu (departman Haute-Savoie, istočna Francuska). Kad je dva mjeseca kasnije izbila pobuna u alžirskoj provinciji Oranu, Charles se ponovno pridružio francuskim četama i osam mjeseci sudjelovao u suzbijanju pobune. Napustio je 1882. vojsku, učio arapski i hebrejski jezik, a potom se uputio u Maroko kao istraživač. Zavolio je sjevernu Afriku i želio naučiti što više o tamošnjim običajima, tradicijama i ljudima. Za svoj rad dobio je 1885. zlatnu medalju Francuskog geografskog društva. Od rujna 1885. do siječnja 1886. istraživao je Alžir i Tunis. Vratio se u veljači 1886. u Pariz i posvetio se pisanju knjige „Istraživanje Maroka“ („Reconnaissance au Maroc“), objavljene 1888. Po povratku u Pariz, krajem listopada 1866, doživio je prigodom jednog boravka u crkvi svetog Augustina istinsko obraćenje. Živio je skromno, spavao na podu i provodio mnogo vremena u molitvi, kod kuće i u crkvi. Hodočastio je od studenog 1888. do veljače 1889. po Svetoj zemlji, a ostatak godine 1889. provodio u duhovnim vježbama. Stupio je 16. siječnja 1890. u trapistički red u samostanu Marije Snježne (Saint-Laurent-les-Bains, Ardèche) i uzeo redovničko ime Marie-Alberic. U lipnju 1890. premješten je u trapistički samostan u Akbezu (danas turska provincija Hatay, na granici sa Sirijom). U listopadu 1896. poslan je na studij u Rim. Nakon tri mjeseca shvatio je da to nije život za njega i 1897. napustio trapistički red. Nastanio se u Nazaretu i posvetio se osamljeničkom molitvenom životu u blizini samostana klarisa. Klarise su mu savjetovale da postane svećenik. Pješke je obilazio Svetu zemlju, a zatim se vratio u Francusku kako bi se školovao za svećenika. Zaredio se 9. lipnja 1901. godine u francuskom gradiću Viviersu (departman Ardèche, južna Francuska). Uputio se zatim u Alžir i u Sahari živio pustinjačkim životom. Nastanio se u naselju Béni Abbès, zvanom i „Biser Saoure“ ili „Bijela oaza“, na zapadu Alžira, u blizini marokanske granice. Tamo je sagradio malu pustinjačku nastambu „za pobožnost i gostoprimstvo“, koju je uskoro nazvao „Bratovštinom“. Charles je bio prijazan i gostoljubiv čovjek, otvorenog srca za sve ljude, bez obzira na vjeru, etničku pripadnost ili socijalni status. Počeo je 1902. skupljati sredstva za otkup robova.
Preselio se 1904. na jug Alžira i počeo živjeti s Tuarezima, narodom koji obitava u zapadnom dijelu središnje Sahare i Sahelu. Živio je u siromaštvu, molitvi, trajnom svjedočenju Božje ljubavi i prijateljstva. Proučavao je kulturnu baštinu i jezik Tuarega, preveo na taj jezik Sveto pismo i posvetio se radu na tuareškom rječniku i gramatici. Preveo je 1908. tuarešku poeziju na francuski jezik. Tuarezi govore većinom tamašečkim jezikom, koji se svrstava u berbersku granu afroazijske jezične porodice. Charles je postao poznat i među jezikoslovcima berberolozima. Posebno je značajan njegov tuareško-francuski rječnik u četiri sveska, objavljen posthumno. Želio je osnovati nov red, Malu braću Isusovu, a ta kongregacija, inspirirana njegovim životom i djelom, utemeljena je 1933. Ubijen je 1. prosinca 1916. u Tamanrassetu, naselju u južnom Alžiru, smještenom u dolini blizu visoravni Ahaggar. Najviši vrh toga područja, Assekrem, brat Charles koristio je često kao utočište za post i molitvu. Ustrijelili su ga naoružani razbojnici pod vodstvom El Madanija ag Sobe, povezani s fanatičnom beduinskom sljedbom Senussi. Dogodilo se to ispred utvrde koju je brat Charles sagradio kao zaštitu za svoje Tuarege. Razbojnici su svećenika htjeli oteti, ali kad su ih dvojica stražara u tome htjeli spriječiti, petnaestgodišnji Sermi ag Thora pucao mu je u glavu i na mjestu ga ubio. Svjedok Charlesova umorstva bio je sakristan Paul Embarek, Arapin, kojeg je svećenik oslobodio od ropstva i obratio na kršćanstvo. Charlesa de Foucaulda blaženim je proglasio 13. studenoga 2005. papa Benedikt XVI.
preporuka urednika stranice:
https://sites/svjetlo-vjere.com/files.youtube.com/watch?v=iZft7O0ViuA
*Tekst pesme prema meditaciji bl. Charlesa*
tekst – zupajastrebarsko.hr
fotografija – catho-aixarles.fr
Dodajte komentar