Svećenikom postaje muškarac kojem Gospodin poljubi dušu. Muškarac koji čuje glas Nebeskoga Oca koji mu govori: „Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk1,17). Bog poziva svećenika, kao nekada apostole na obali Galilejskoga mora, da nastavi širiti Kristov miomiris. Svećenik na dan svoga svećeničkog ređenja biskupu, a preko biskupa i Nebeskom Ocu, govori „Evo me“ i od toga trenutka svećenik postaje odraz Isusova lica na zemlji, odraz Isusova lica koji će naviještati Očevu riječ i donositi Oca u srce svakog pojedinca kojega će sresti.
Papa Benedikt XVI. u svom djelu „Moj život“ piše o svojim prvim svećeničkim koracima: „Pozvani smo da mladomisnički blagoslov donesemo u sve kuće. Svuda su nas, čak i posve nepoznati ljudi, primili s takvom srdačnošću kakvu do tada nisam ni mogao zamisliti. Tada sam posve neposredno iskusio koliko ljudi čekaju svećenika, koliko čekaju blagoslov koji dolazi iz snage sakramenta … Oni su u nama gledali osobe koje je dodirnuo Kristov poziv i koji njegovu blizinu nose ljudima.“ Malo dublje razmišljajući o ovim riječima, možemo zaključiti da su ti mladići skinuli sa sebe svoju civilnu osobnost, svoj vlastiti život i oni sada žive u Isusu Kristu, kao Kristovi svećenici. Svećenik nije pojedinac, svećenik postaje Isus u malom izdanju, nama nešto sličniji ali ipak zaogrnut Božjom tajnom. Svakako da srdačnost koja je upravljena prema sakramentu svećeništva mora nadići i nadjačati srdačnost koja je upravljena osobnosti tog pojedinca koji je postao svećenikom. Moramo pozdravljati najprije sakrament svećeništva, nositelja Kristova otajstva. Radost toga susreta ne smije se sastojati u simpatijama prema osobi tog svećenika, nego neka bude prisutna simpatija i oduševljenje prema sakramentu koji je taj pojedinac, po pozivu Oca, primio. Pozvani smo da svećenike širokogrudno primamo u naše domove, u naša obiteljska ozračja, baš kao što su nekoć bili primljeni u bavarske obitelji braća mladomisnici Joseph i Georg Ratzinger.
Svećenik treba osjetiti da ga ljudi trebaju, treba osjetiti da vrši veoma odgovornu i važnu službu, te će tako vrstan svećenik moći i shvatiti i živjeti svoje svećeništo. Što ga, svakako, ne treba odvući u grijeh oholosti, samoljublja i ponosa. Svećenik je više nego itko pozvan na negovanje kršćanskih vrlina. Poniznost, skromnost, jednostavnost, plemenitost, ljubav, dobrota, bliskost, samo su neke od brojnih vrlina koje krase dobroga svećenika. O tim vrlinama svećenik ne treba samo govoriti nego on sam mora te vrline žariti. “Vrlo je drag Bogu sveti svećenik, jer kao takav može puno učiniti na slavu Božju i spas duša. Jao zlom svećeniku jer u svetom poslu gomila grijeh na grijeh i u vjernicima radije sije nevjeru“ govori nam naš bački kandidat za oltar, o. Gerard Tomo Stantić, karmelićanin.
„Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog kojega se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi“ nastavlja strogo Benedikt XVI. i potiče svećenike, koji su možda na ovaj ili onaj način skrenuli sa svećeničkog puta, na obraćenje i da pogled ponovno usmjere prema Gospodinu. Svakako da ove dramatične situacije ne mogu biti nadiđene ukoliko ne postoji žarka molitva onih zajednica koje su svećenicima povjerene, jer “dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa.”
Molimo za naše svećenike da iskreno ustraju u svome služenju i da njeguju vrline svoga staleža. Molimo da svaka polazna točka svećenika bude Isus sa kojim svećenik druguje kroz molitvu, Evanđelje i Euharistiju koja mu je povjerena. Jedino svećenik koji dan započinje sa Isusom može Isusa i nositi u sebi ali i donositi Isusa povjerenom mu stadu. Molimo za buduća svećenička zvanja. Molimo da biskupi uistinu budu biskupi, svećenici da uistinu budu svećenici, redovnici da budu redovnici, redovnice uistinu redovnice.
Piše: Nikola Knezi, dr. med., univ. asist.
Foto: Elvir Tabaković
Dodajte komentar