Vjera Meditacije Sve je povezano
Meditacije Vjera

Sve je povezano

Prvim riječima Vjerovanja, Boga Oca Sve­mogućega priznajemo stvoriteljem neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. Time podjednako odjekuju dvije istine vjere – ona da je Bog stvoritelj, i ona da su nebo i zemlja, a na jedinstven način čo­vjek, njegova stvorenja. Stvaranje pripa­da milosti kao logički i kronološki temelj povijesti spasenja, koja svoju puninu ima u utjelovljenju i vazmenom otajstvu Isusa Krista, u kojem je, po kojem je i za kojeg je sve stvoreno (Kol 1,15-20). Ovakva in­tonacija početak je perspektive razumije­vanja suodnosa spasenja i stvaranja, zbog kojega bez istine tko smo ne možemo zna­ti ni kamo idemo. U tom svjetlu razumi­jemo i zahtjev koji Katekizam Katoličke Crkve stavlja pred evangelizacijsko djelo Crkve: »Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: ‘Odakle dolazimo?’, ‘Kamo idemo?’, ‘Koje nam je porijeklo?’, ‘Koja nam je svrha?’, ‘Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?’ Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvoji­va su, i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja« (br. 282).

Zahtjev za pozornošću Crkve prema stva­ranju postaje tim hitniji i dragocjeniji ako ga se sagleda iz stanja suvremene bezna­čajnosti istine čovjekove stvorenosti. To da je čovjek stvoren, danas je zapuštena istina, sve do točke u kojoj ona više ništa ne govori. Stoga se odgovor na pitanje, je li čovjek stvoren od Boga ili je plod sluča­ja, doživljava kao nepotrebno pitanje koje nema nikakav utjecaj na konkretni život. Štoviše, govor o čovjekovoj stvorenosti doživljava se kao deplasirano propagira­nje njegove ograničenosti i prolaznosti. Poželjnije je i humanije hraniti ideju da je sam čovjek stvoritelj, a sve drugo stvore­nje samo danost za čovjekovo stvaranje. Nažalost, poznat nam je zastrašujući od­govor prirode na takvu ideju, kao i nesna­laženja s ekološkom krizom koja nikako da bude stvarno prepoznata kao izvanjski znak duboke krize čovjeka kao takvog.

Izobličeni antropocentrizam u kojem nema mjesta za čovjekovu stvorenost ima svoju složenu povijest, a u našoj se sadašnjosti, pa i onoj vjerničkoj, posebno pokazuje u tri razdvajanja. Prvo, u raz­dvajanju Boga i prirode. Priroda je po­stala majka kojoj se zahvaljuje za blago­dati plodova i benefite njezinih procesa. Najkorisnije znanosti su one prirodne, jer otkrivaju zakone prirode, pri čemu se otkriva mogućnost ovladavanja ili barem oponašanja tih istih zakona. Drugo raz­dvajanje nužna je posljedica prvoga: raz­dvojeni su božansko djelovanje i priroda. Boga se više ne promatra kao djelatno prisutnog u prirodi. Praktični deizam Boga više ne vidi ni bliskog događajima, a kamoli stvarno djelatnog u materiji. Treće je razdvajanje, pak, zbunjujuća po­sljedica prva dva: razdvajaju se sreća i priroda. Prirodu se doživljava kao teret i neprijatelja koji uništava čovjeka. Izbav­ljenje čovjeka je oslobođenje od podre­đenosti nepredvidivim i opasnim prirod­nim zakonima koji proturječe njegovoj sreći. Ovim razdvajanjima Bog je ostao bez svoga stvorenja, bez mogućnosti dje­lovanja u prirodi te, na koncu, postao be­značajan za stvorenost. Stvoreno se vidi tek kao prirodno, a upućenost na život s prirodom postala je protuslovna čovje­kovoj slobodi, pa se prirodu istovremeno iskorištava i prezire uime humanoga, pa čak i duhovnoga.

Kršćanska nada uvijek nas hrabri da po­stoji izlaz. Povratak istini stvorenosti po­vratak je ponovnom otkriću vrijednosti istine da smo ovisni i da je sve povezano. Ali tu ovisnost nećemo shvatiti kao poni­žavajuću za našu slobodu, nego kao odgo­vor ljubavi na Stvoriteljsku ljubav i naklo­nost koja je htjela da čovjek jest, da bude stvoren, da bude drugi bez zavisti. Isto tako, povezanost svega nećemo doživjeti kao ugrozu naše sreće, nego kao duboko jedinstvo sa stvorenjem, jedinstvo koje je povezano i prožeto cjelovitim odnosom s Bogom, bližnjima i zemljom. To je put koji nam je nanovo zacrtan enciklikom pape Franje Laudato si’.

Piše: Boris Vulić

Preuzeto: VJESNIK Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Photo: gigaom.com

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.