Tko želi upoznati vjernost redovničkom pozivu, neka posegne za životopisom sv. Josipa Pignatellija, što ga napisa njegov redovnički subrat, otac March. Josip Pignatelli, potomak španjolske grane jedne napuljske obitelji, kojoj je pripadao i jedan papa-reformator, Inocent XII., te kardinali, biskupi i glasoviti političari – rodio se god. 1737. u Saragozi, metropoli Aragonije. U Španjolskoj je svršio škole, postigao zamjernu izobrazbu i kulturu te već god. 1751., u cvijetu mladosti, stupio u Družbu Isusovu. Nad Družbom su se tada posvuda po Europi, u Žpanjolskoj na osobit način, već nadvijali tmasti oblaci, predznak oluje koja će dovesti do ukinuća reda. Pa ipak je Josip Pignatelli želio biti isusovac.
Kad je Družba iz Španjolske bila protjerana, a on kao plemićki sin po vezama mogao izbjeći izgnanstvo, ali uz uvjet da napusti Družbu, pisao je 8. srpnja 1767. svome bratu Joakimu Pignatelliju, grofu de Fuentesu ovako: »Prošlo je više od 14 godina kako sam prigrlio ovaj redovnički život u Družbi Isusovoj: tada sam očitovao želju za indijskim misijama, ali me poglavari, da se ne zamjere našoj obitelji, nisu htjeli uslišati. Sada me pak nikakav razlog neće pokrenuti da napustim ovu Družbu u kojoj sam odlučio živjeti i umrijeti.«
Vjernost Družbi za španjolskoga isusovca značila je tada biti lutalac i beskućnik, prognanik, značila je odiseju, lutanje po moru i kopnu. Kako isusovci nakon izgona iz Španjolske nisu bili »poželjni« čak ni u samome Rimu, započelo je njihovo lutanje, kojega je dionik bio i Josip Pignatelli. On je sa subraćom jedno vrijeme proboravio na Korzici, zatim u Genovi, Parmi i Ferrari. U Ferrari je položio i svečane zavjete, potvrdivši na svečan način one što ih je Učinio na svršetku novicijata, definitivno i zauvijek uklopljen u tijelo Družbe, koja je tada proživljavala svoje najteže časove. Samo dvije godine kasnije, ustupivši pritisku Burbonaca, Klement XIV. je ukinuo Družbu.
Otac Pignatelli, ostavši siroče bez majke Družbe, postade skroman svjetovni svećenik, ali bez prava na pastoralni rad. Barem ga on nije mogao obavljati. Tada se nastanio u Bologni, vrijeme provodio u molitvi i u studiju, postavši svima uzor svećeničke skromnosti i čednosti.
Francuska revolucija, koja je buknula 16 godina nakon ukinuća Družbe, sa svim svojim ispadima, nasiljem i krvoprolićima, pokazala je cijeloj Europi one zadnje posljedice filozofskog iluminizma i religioznog antiklerikalizma. Pokazalo se do kakvih sve gluposti može dovesti »božica razuma«. U to je vrijeme nekolicina isusovaca, uz pristanak Pija VI., tiho, u sjeni, oblikovala opet svoju redovničku isusovačku zajednicu u Parmi. Na čelu te zajednice kao rektor i učitelj novaka nalazio se otac Josip Pignatelli.
Kad je pak god. 1804. Pio VII., Napoleonov zatočenik, ponovno uspostavio Družbu Isusovu u kraljevstvu dviju Sicilija, o. Pignatelli je postao provincijal, no zbog nereda u gradu morao je veoma brzo pobjeći iz Rima. Opet se vratio u Rim te bio zbog svoje ljubavi, poniznosti, uglađenosti i drugih vrlina obljubljen od sviju. Umro je tiho i nečujno u Rimu 15. studenoga 1811., spremajući prije toga malo-pomalo posvemašnje uskrsnuće Družbe, koje ipak sam nije doživio. No do njega je došlo samo 3 godine nakon njegove smrti kad je Pio VII. 7. kolovoza 1814. ponovno uspostavio Družbu Isusovu po cijelome svijetu.
Papa Pio XII. proglasio je Marijanske godine 1954. Josipa Pignatellija svetim. Hrvatski isusovci proslavili su naročito svečano tu kanonizaciju u Zagrebu, a i po drugim svojim crkvama i kapelama Provincije. Tijelo sv. Josipa Pignatellija počiva u crkvi Al Gesu u Rimu, gdje se nalazi i grob osnivača Družbe Isusove, svetog Ignacija. Taj je svetac, kako ga je nazvao Pio XI., koji ga je proglasio blaženim, bio »glavna karika na lancu što je vezao Družbu koja je postojala s onom što je imala postojati«.
O njemu je don Juan Andres, povjesničar opće književnosti, a koji je pod njegovim vodstvom i sam stupio u Družbu, ovako pisao: »Poniznost i ljubav glavne su Pignatellijeve oznake, no mnogo bi toga bilo za reci i o njegovu pouzdanju u Boga.« Svojim je vrlinama sv. Josip Pignatelli bio jedan od najznačajnijih svetaca XVIII. stoljeća. I kad je živio zbog ukinuća Družbe kao svjetovni svećenik, svi koji su ga izbliza promatrali i dobro poznavali, jednodušno tvrde da je, unatoč vanjštini, »sačuvao srce i duh isusovca«. Još i više: svi su bili duboko uvjereni da je prvi provincijal Napulja i Italije nove, barem djelomično iz groba uskrsle Družbe, bio pravi svetac. To je uvjerenje njegovom beatifikacijom i kanonizacijom Crkva najsvečanije potvrdila. Družba Isusova slavi njegov spomendan na današnji dan.
Izvor: laudato.hr
Foto. wikipedia.org
Dodajte komentar