Koliko je samo teško staviti potrebe i probleme drugih ispred svojih. Biti ponizan, poslušan, a ne ohol, nadmen. Prvo nahraniti onoga ko nema, a onda sebi kupiti kruh. Voljeti druge više od sebe. Moliti prvo za druge, pa tek onda za sebe. Staviti prijatelje, obitelj, kolege ispred sebe. Poniznosti, strpljivosti, poslušnosti se treba učiti. Bog na prvome mjestu, pa sve drugo. Ako se i udaljimo od Njega – On će nas čekati. Ljudi neće. Vrlo retko. Nemojmo dozvoliti da Boga primjetimo tek kada nam je potreban. Dajmo mu već sada mjesto u svom srcu. Neka bude Njegova volja, a ne naša! „Kada nam je Bog na prvome mjestu, sve je ostalo na pravome mjestu!“ (o. Vjenceslav Mihetec). Ako mislimo da mi sve možemo, On nam nije ni potreban. A dobro znamo da svojim snagama ne možemo puno toga učiniti. Cijeli naš život je neprestana borba. Treba Mu prepustiti svoje putove, u Njega se uzdati i on će sve voditi (Ps 37). U Njemu pronalazimo putokaze. Ako se stalno vrtimo oko sebe nećemo Ga slijediti. Otkrijmo smisao svog postojanja, zašto živimo. Ako uljepšamo život drugima, i svoj ćemo uljepšati. Dobrota je kao bumerang, vraća nam se. Dajte i dat će vam se! Pomozimo drugima da budu bolji i zadovoljniji. Ako donosimo svjetlost u tuđe živote, ni mi sami nećemo biti u sjeni. Neka drugi osjete da smo uz njih. Djelujmo! Kao što kaže sveti Augustin: „Ne pričaj bližnjemu o ljubavi: ljubi ga!“ „Neka se nas vjernike prepoznaje po tome što i kako radimo!“ (papa Benedikt XVI). Radimo na svojoj poniznosti. Pritječimo u pomoć, ljubimo druge, slabije; ne sudimo. „Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo. Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje“ (Rim 15, 1-2). „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil 2,3). Kao što nam je Isus rekao – treba se odreći sebe, svega, i slijediti Ga, staviti Ga na prvo mjesto – ispred sebe, drugih, svojih potreba i materijalnih dobara. Trebamo biti ponizni kao djeca, maleni. Onaj tko hoće da bude najveći neka bude poslužitelj. To nam je veoma teško postići. Uglavnom stavljamo svoje potrebe i svoju udobnost ispred drugih. No, jesmo li uistinu sretni ako smo mi prividno zadovoljni, a druge odbacujemo?! Sirota udovica ubacila je u riznicu sve što je imala, a ne od svog viška. Za druge … Sebe, svoje potrebe je stavila na posljednje mjesto. Blažena Djevica Marija prihvatila je Božju volju. Sestre Marta i Marija primjer su što nam je činiti – slušati Boga, Njegovu Riječ. Dakle – prvo Bog, pa drugi, i na kraju mi. A kada smo u dobrom odnosu sa Bogom i kada druge činimo sretnima – i mi ćemo biti sretni!
Piše: Jelena Pinter
Photo:
Dodajte komentar