Volim stablo. Kao simbol i kao Božije djelo. I poštujem ga, od malih nogu. Stari i Novi zavjet nam daju pregršt sjajnih primjera vezanih za pojam stabla počevši od trećeg dana stvaranja (Post 1,11-13) gdje se prvi put susrećemo sa Stablom života (Post 2,9; Otk22,2; Otk22,14), Stablom spoznaje dobra i zla (Post 2,9; Post 2,17, Post 3,16) a potom je tu stablo pod kojim su se susreli Abraham i tajanstveni posjetitelji (Post 18,4; 18,9), Josip – stablo plodno (Post 49,22), stablo pored voda tekućica (Ps 1,3) , sa snažnim korijenom (Jr 17,8), faraon – oboreno stablo ( Ez 31,7; Ez 31,13), stablo – Nabukodonozorovo kraljevstvo (Dn 4,7-20), stablo koje se poznaje po plodovima (Nah3,12; Lk 6, 43–45; Mt 7, 17–20; 12, 34–35) i ono u kome se gnjezde ptice nebeske (Mk 4, 30–32; Lk 13, 18–19; Mt 13, 31–32). Sudbina neplodnog stabla je izvesna (Mt3,10; Mt7,19; Lk3,9; Lk13,6; Lk23,31) jer nije dalo rod (Mk11,13; Mt 21, 20–22).
Najstarije drvo na svetu – čekinjasti bor iz Kalifornije je vršnjak drevnog Egipta i Mezopotamije. Znate li vi neko starije živo biće na planeti? S druge strane, naša draga Zemlja bez šuma ne bi mogla disati a gledana iz svemira izgubila bi svoju zelenu boju. No pitanje dokle će ona još biti zelena? Island je od pre 100 godina bez šuma a dnevno se u Amazonu posiječe površina nogomentog terena.
No ova moja priča će poprimiti sasvim drugi, neuobičajeni tok. Motiv je osjećaj da se trebam(o) odužiti Tvorcu prirode koji nam je darovao drvo jer se za našeg života posijeklo drva i šuma radi namještaja, papira, knjiga i udžbenika, drvne građe a prije dvjesto godina se nije moglo putovati morem bez drvenih brodova. Drvo za gradnju kuća neću ni spominjati. Niti kisik. Kako se odužiiti i kako nadoknaditi izgubljeno? Imao sam svojevremeno ideju da na društvenim mrežama pokrenem akciju u kojoj bi rezultat bio sjajan i svakako vidljiv ukoliko bi svaki istomišljenik posadio jedno drvo. Nisam uspio. Onda sam počeo od samog sebe. Pokušavao sam uzgojiti drvo iz sjemena ili sam spašavao mladice sa mjesta gdje će svakako propasti. Nisam imao značajnijeg uspjeha. Zaključak: podići drvo nije jednostavan zadatak a svakako nije brz jer trebaju proći godine da bi se vidjeo rezultat sporog, neprimetnog rasta. Ipak, uspio sam uzgojiti jedan 5-ogodišnji javor na koji sam ponosan.
Krajem ljeta, šetajući jednom, gradskom pijacom sam u ograđenim boksovima uočio veći broj neprodanih mladica voćki, napuštenih od svog vlasnika. I pored žege i odsustva brige za njih, neke od njih su još bile u listu. Bilo mi ih je žao. Nadležne na pijaci sam pitao što namjeravaju sa njima i da li bi ih ja mogao preuzeti ukoliko se odluče da ih bace. ”Na žalost, ne možemo tako uraditi…” odogovorili su – ”…moramo prvo popisati broj i vrstu a onda ćemo vidjeti što dalje”. Mislio sam stupiti u kontakt sa vlasnikom no adrese niti telefona na mladicama nije bilo. Svake sljedeće sedmice, broj živih mladica se smanjivao. Pitao sam drugove: ” Je li grijeh uzeti nešto bez pitanja i pokušati spasiti ako je svakako osuđeno na propast?” Rekli su mi da nije. Da li je nešto nečiije ako je ostavljeno da propadne? I odlučio sam se – uzeo sam četiri mladice i posadio ih, ukucao drvene stubiće da ih štite, vezao ih da ih vjetar ne slomi, zalivao ih ljeti i nadgledao kad bi se djeca igrala, da ih neko nepažnjom ne slomi. Jedno drvo je neko slomio. Našao sam mu zamjenu no kako sam voćku zasadio u vreme ljetnje žege, nije izdržalo teške uvjete i osušilo se. Čudesno se posle ljetnjih kiša vratilo u život. Ali zašto pišem ovakav ”šumarski” tekst na katoličkom sajtu? Zato što me stabla podsjećaju na nas ljude – neki se duhovno guše i propadaju, zapušteni . Drugi bivaju spašeni ali izloženi poteškoćama zahtijevaju brigu da bi opstali. A svi mi – ”stabla pored reka tekućica” bi trebali donjeti plodove. Duhovni rast zahtjeva strpljenje i povoljne uvijete te akciju i reakciju. Ova priča je na neki način i javna ispovijed onoga što sam svjesno učinio a prilikom donošenja suda, ne može se nedvosmisleno i jasno dati odgovor kao recimo na Isusovo pitanje ” Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo?” Da li sam pogriješio?
Autor: Robert Semnic
Dodajte komentar