Ljudi se susreću s različitim pritiscima. Gotovo svaki dan izazov je na svoj način. Kada sretnem osobu koja nije iskrena i autentična postavim pitanje sebi je li nošenje njezine socijalne maske nužnost ili to radi zato što želi?
Vjerujem da mnogi to rade jer vjeruju da je to nužno i da to moraju činiti kako bi opstali. Potreba svakog čovjeka da se dopadne, da ostavi utisak te da bude prihvaćen bazična je potreba za sigurnošću, za pripadanjem. Ta se potreba ubraja i u evolutivno vrlo rane potrebe. Dakle, gotovo se instinktivno ljudi žele osjećati sigurno tako što će biti prihvaćeni. Zato su i spremni prikazati se u svjetlu koje je „malo pojačano“ ili „iz profila“, „ovako i onako“… Sve samo kako bi prikrili svoje nedostatke.
Na jednoj seansi bračne terapije žena spominje muževljevu nezainteresiranost za djecu te za njegovo uključivanje u dječje probleme. Problem leži i u njegovoj velikoj potrebi da se distancira i povuče kada dođe kući s posla. „Nisam vičan bavljenju djecom i, molim te, preuzmi to.“ To je bio njegov stav ili izgovor koji je narušavao njihov supružnički odnos, ali je i djecu lišio psihološke uključenosti oca.
Što se događa kada osoba koja iz uloge zaposlenoga uspješnog stručnjaka koja komunicira dnevno s mnogo ljudi dođe kući? Je li moguće da ta uspješna osoba prelazak iz jednog u drugi zadatak doživljava tako teško i stresno?
U poslovnom je svijetu dosta toga definirano. Postoje pravila i uloge koje se igraju prema zadacima, opisima posla i očekivanjima. Kada stigne kući, ta bi osoba trebala biti opuštenija i trebala bi manje strepiti da ulaskom u tzv. elementarne uloge partnera i oca doživi „usidravanje“ u dijelu svoje humane uloge i tu iskaže svoje drukčije, više ljudske potencijale. Mnogima to prebacivanje ide lako, ali ovoj osobi i ne baš. Zapravo, ono što mu jest trebalo jest vrijeme adaptacije na ulogu i očekivanja od sebe i drugih u vezi toga što pruža bližnjima. Upravo zato što mu je to djelovalo stresno, delegirao je suprugu za roditeljstvo, dok se on iz toga povlačio, pravdajući se materijalnim doprinosom. „Neko mora i raditi.“ On kao da nije bio spreman na sve ono što se događa poslije posla. Zašto ljudi funkcioniraju često bolje u nekoj ili lošije u drugoj životnoj ulozi? Vrijeme provedeno na nekom zadatku osobu često poistovjećuje s njim pa se identitet također učvršćuje obavljanjem takvih zadataka. Drugim riječima, što više nešto radimo, tu se osjećamo sigurnije, a možda čak i bolje. „Nismo svi za sve!“, ljudi često znaju reći. Ipak, znamo da najbolje prolaze oni koji su fleksibilni i koji imaju sposobnost da prilikom transfera svoga „ja“ svoj prethodni „kostim“ ostave na vješalici. Ta je sposobnost odraz mentalnog zdravlja.
Druga moja klijentica ima potrebu činiti drugima ono što inače ne bi jer je uvjerena kako će na taj način dobiti naklonost svojih prijatelja. Priznavala je sebi da nije sasvim iskrena. Pitala se zbog čega bira kupovanje ljubavi?
Mnogi mi se klijenti upravo u tom smislu žale. Kažu da ugađaju kako bi bili voljeni, prihvaćeni i da onda, iako ih nitko ne tjera niti to od njih traži, pretjeruju u toj vrsti razmjene pažnje. Ili su stalno na usluzi ili se trude dati sve bez zadrške ne tražeći ništa za uzvrat, a onda se počnu umarati, sagorijevati i pitati se zašto to rade. Što će izgubiti ako prestanu to činiti? Razumijevanjem svojih obrazaca i ulaskom u način na koji su ih gradili mogu i razgraditi nekorisne uzorke tih često prisilnih ponašanja. To ne znači da moraju odustati od ljubaznosti.
Posljedica života pod maskom neka je vrsta udaljavanja od sebe samog jer vam za bilo koju masku treba energija, a ukoliko ju trošite na nešto što niste vi, utoliko praktično ulazite u zone indisponiranosti, nezadovoljstva, ravnodušnosti ili distimije u kojima emotivni potencijal pada, a vi se osjećate sve manje živima. To se najbolje uočava kada ljudi moraju promijeniti posao ili kontekst u kojem se ne osjećaju ugodno – baš zato jer moraju glumiti ili su pod nekom vrstom pritiska maske koja ih guši.
Iz tog razloga veoma je bitno susresti se sa sobom, biti autentičan i pronalaziti Boga u sebi. Davati sebi dopuštenje za ono što jesmo. U tome pogledu, rekla bih, leži čovjekovo pravo „ja“. Jer na Njegovu smo sliku rođeni, zar ne?
Piše: Maja Pavlov, psihoterapeut
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar