Subotička biskupija ima kandidata za oltar, i to nije mala stvar. Sin je to ravnice, koga smo pozvani upoznati i sljediti. Želeo bih stoga svoja razmatranja sada posvetiti njemu. Želim da prvo prođemo njegov životni put po datumima i mjestima.
Gerard Stantić je rođen na slami 16. rujna-septembra 1876.god na đurđinskom salašu kraj Subotice, u bunjevačkoj obitelji sa mnogo djece. Roditelji su mu na rođenju dali ima Tomo. Od milja je među svojom braćom prozvani Tomica. Kršten je u Bajmoku istoga dana u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla.
Kao dijete pomaže roditeljima sa braćom oko poslova na salašu i pohađa u pučku školu. Nakon pučke škole u Đurđinu, upisuje se u gimnaziju u Subotici. Iako bunjevac,u to vreme gimnazija postoji samo na mađarskom jeziku. U Subotici stanuje kod bake i dede, ne daleko od župe Terezije Avilske, danas katedrale. O. Gerard nije sjajan učenik, nego prosečan, ali prolazi svaki razred. Na što utječu i tada još slabo poznavanje mađarskog jezika ali i njegova krhkost I boležljivost. Međutim nadprosečno je marljiv u duhovnom životu. Sv. Mise posećuje svaki dan, minstrira, vrši pokoru i posti. Sa 19 godina odlazi u Kaloč u isusovačku gmnaziju gde će se iskristalisati njegov misao o životnom pozivu. Nakon završenog prvog razreda i popravnog ispita iz njemačkog jezika, sam je rekao: “Ako ne mogu biti učeni isusovac, biću svet karmelićanin.”
Sa 20. godina (11. rujna-septembra 1896.god.) Tomo Stantić stupa u novicijat karmelićana u Gracu u Austiji i dobija ime br. Gerard od sv. Stjepana kralja. Godinu dana kasnije odlazi u Djor u Mađarskoj kao student bogoslovije. Kao i tokom gimnazije i u ovom periodu njegovog života veoma se ističe u pobožnosti i svetosti. U 26.toj godini zaređen je za svećenika u Djorskoj katedrali. Sedam dana kasnije uz desetak članova svoje familije iz Đurđina slavi svoju prvu sv. Misu isto u Djoru. Svoju prvu ali kratku službu obavljao je u samostanu karmelićana u Budimpešti.
1904. god. O. Gerard se nenadano vraća u Bačku, točnije u Sombor. Naime, u Somboru je izgrađena velelepna trobrodna rimokatolička crkva koja je poverena karmelićanima. Sombor, tada, sa 24 000 ljudi, županijski i višenacionalan grad (u njemu su živjeli Bunjevci, Hrvati, Mađari, Njemci, a o. Gerard je ovorio jezike ovih nacija). I ovaj grad postaje dom u kome će o. Gerad djelovati do kraja života. Više od 50 godina.
U 30-toj godini života, sluga Božji po prvi put postaje poglavar samostana i tu službu će obnašati u nekoliko navrata i u nekoliko mandata. Njegova služba kao poglavara, podudara se sa datumima dva Svjetska rata i to u redovničkoj zajednici koja je višenacionalana, baš i kao područje Sombora.
“Poglavar mora biti i otac i majka, sudac ali i sluga, čije je oko i djelovanje svuda. Nered mora obuzdati, a novi ne dopustiti… na sve ću ovo paziti ako hoću paziti na Tebe i Tvoju želju ispuniti!” piše o. Gerard Isusu.
U somborskom karmelu djeljuje i dječačko sjemenište kao i gimnazija u kojima i o. Gerard ima svoje mjesto. Na blagdan Male Gospe 1913.godine, sluga Božji utemeljio je karmelski svjetovni red, tada poznat kao Treći red. On je bio i prvi njegov voditelj.
Na Božić iste godine, o. Gerard je sa napuštenom decom iz sirotište sestara Naše Gospe, ali i ostalim građanima grada Sombora otpočeo javno štovanje Malog Praškog Isusa.
Sem toga, otac Gerard žarko propovjeda! Ali posebno se isticao u ispovjedaonici. Voleo je ispovjedati vijernike. Kažu da je često pre podne provodio u crkvi i u hodniku koji je vodio u samostan. Kada bi video vjernika da je ušao u crkvu, o. Gerard bi mu prišao i pitao bi ga: “ Želite li se ispovjediti?” Obilazio je bolesne, stare, umiruće. Odlazio je i u najudaljenije somborske salaše i leti i zimi. i kada je žega i kada je snijeg. Marljivo je propovijedao na mađarskom, bunjevačkom-hrvatskom, na njemačkom. U rekreaciji je bio prvi, i uvek se trudio razveseliti braću i potaknuti ih na svetost! Kao i sve one kojima se susretao!
Vodi brigu o čistoti duše mnogih vijernika, redovnica, redovnika, svećenika. Istaknimo podatak da su subotički biskupi Lajčo Budanović i Matiša Zvekanović svoje duhovne vježbe pre biskupskog posvećenja obavili baš u somborskom karmelu. U razgovoru, otac Gerard biskupu Lajči Budanoviću govori: “Svi smo na putu svetosti, ali biskup ima biti svet !!!” Biskup Zvekanović se ispovjedao kod o. Gerarda, pa je po svoj prilici o. Gerard bio pitan kada je Zvekanović biran za subotičkog biskupa.
O. Gerard je cijelog života bio boležljiv. Međutim, njegovo zdravstveno stanje se snažno pogoršalo početkom 1956.godine kada je kandidat za oltar imao 79.godina. 24. lipnja-juna 1956., ovozemaljski život o. Gerarda se ugasio. U trenutku svoje smrti, bio je okružen svojom subraćom kojoj je služio, duhovno i poglavarski vodio 52.godine.
“Živio sam sa uzoritim redovnikom i ugodnikom Božjim. U to sam uvjeren, pa mu se imam pravo preporučiti zagovoru pred Bogom!” reči su br. Pavla Horvata, koji je kao član somborske zajednice imao čast upoznati o. Gerarda.
Ukop je usljedio sljedeći dan. Kažu da je na pokopu bilo više od 10 000 ljudi. Ne samo katolika, nego i pripadnika drugih konfesija. Što govori o ugledu ovog “poniznog, skromnog i jednostavng ali svetog radnika u vinogradu Gospodnjem!”
Posmrtni ostatci se danas nalaze u crkvi sv. Stjepana kralja u somborskoj karmelićanskoj crkvi, ispod oltara sv. Križa, kada se uđe u crkvu, sa desne strane.
Postupak za proglašenje blaženim i svetim otpočeo je 12. rujna-septembra 1985.godine. Još uvek je u toku. Prošla je biskupijska razina i trenutno je u postupak na razini sv. Stolice. Molimo, dragi mladi, dragi slušatelji, svemogućeg Boga, da ovog našeg slugu božjeg u skorije vrijeme možemo častiti i na oltaru svete crkve katoličke. Nemojmo se bojati tražiti zagovor od o. Gerarda. Amen!
Uredio: Nikola Knezi
Literatura: ZAGRLITI KRISTA I DUŠE, Ante Stantić
Foto: Sava Stojkov, O. Gerard i Mali Isus, ulje na platnu, Karmelićanski samostan, Sombor
Dodajte komentar