Čučimo u maloj domorodačkoj lađici na rijeci Gangesu. Vrućina je, a lađara nema. Izašao je na obalu pa kao da su ga vile odnijele.
»O lađaru, lađaru!«, zove jedan, zove drugi, no lađaru nitraga ni glasa. Odjednom se na obali pojavi visok čovjek. Drži se za rame male djevojčice. Približivši se lađici, uhvati je sa strane, junački je gurnu i skokne u nju uz povik: »Vozi, vozi!«
Onda opazih da umjesto očiju ima tek dvije očne šupljine. Prije nego što sam ga mogao pozdraviti i upitati za ime, već je on prihvatio kormilo uz lađarsku pjesmu: »Gangeški lađaru, vozi, vozi, hej …!«
Prepoznao sam ga: pa to je Kanai, dugogodišnji lađar na Sitilijskom rukavu rijeke Gangesa. A ona mala djevojčica njegova je kćerka Oloka — Svjetlana. » Kanai brate, kako si?« I on je prepoznao moj glas.
»Guru! — Učitelju!«, bilo je sve što je smogao. Mora da su mu pred isušene oči došli spomeni davnih dana. Spomeni prijateljstva, ljubavi svih nas prema njemu i njegovoj siromašnoj obitelji.
»Učitelju, evo Oloka je tu, koju ste vi i sestre spasili u teškoj bolesti. Ona je Božji dar, ona je vaša. Ona nema majke. Selom su harale ospice. Mnogi su umrli. Umrla je i Olokina majka. Ja sam ostao, no otišle su mi oči.«
Podignuvši lijevu ruku s kormila, pokaza mi dva isušena oka. »Ne vidim više svijeta, no osjećam lađu svojega života. Ganges poznajem po šumu, vjetrovi mi pokazuju valove, kokil-ptica javlja mi iz gheonova grmlja koliko sam daleko od obale. Uz Ganges sam se rodio, tu sam ostavio djetinjstvo i mladost, pa će i zadnji dah mojeg života s vjetrom poći s Gangesa k Njemu.«
Svi smo slušali tu životnu priču gangeškog lađara. Čuti to uz pratnju udaraca kormila i vesala, uz žubor i mrmor gangeških valova, to su nezaboravni doživljaji.
Jedan mladić upita: »Pa hoćeš li nas ti ravno prevesti? Ti si slijep!«
Gangeškom lađaru njegova je lađica život
»Lađar — slijep!? Ne, ne, lađar ne može biti slijep. Ja nemam očiju, no tu je srce, tu su ruke! Ja sam nju toliko puta prevezao preko Gangesa — kroz bure i oluje i kroz vjetrove i struje. A sada ta lađa prevozi mene i vas, lađa i njezin Tvorac, Tvorac svih nas — Milosrdni!«
I onda onaj pogled vrijedan milijuna. Suhe oči kao da su mu oživjele. Kanai, upravivši pogled prema nebu, ponovi potiho: »Milosrdni!« I sklopivši ruke i kormilo, nakloni glavu…
Pa neka mi netko rekne da nema raja na zemlji! Doživio sam ga na rijeci Gangesu.
Odabrao: prof. dr. Robert Semnic
Ante Gabrić, isusovac je kao misionar djelovao u Indiji od 1938-1988. godine.
Izvor: bitno.net
Slika: pixabay
Dodajte komentar