Karmel Iz života Karmelskog Reda SKROVITI ŽIVOT I EPIFANIJA
Iz života Karmelskog Reda Karmel

SKROVITI ŽIVOT I EPIFANIJA

Kada u tamnim danima prosinca počinje svijetliti blago svijetlo adventskih svijeća – tajanstveno svijetlo u tajanstvenoj tmini – tada to budi u nama utješne misli da Božansko svijetlo, Duh Sveti, nikada nije prestalo osvjetljavati tmine paloga svijeta. On je ostao vjeran svome djelu stvaranja bez obzira na svu nevjernost stvorenja. I ako tmina ne dopušta da bude prožeta od nebeskog svijetla, ipak uvijek se unutra nađu neka mjesta gdje se može osvijetliti.

Jedna zraka toga svijetla pala je u srca naših praroditelja već u trenutku osude koja je nad njima izrečena. Bila je to prosvjetljujućazraka koja je u njima pobudila spoznaju njihove krivnje; zapaljivazraka koja je u njima zapalila vruću bol kajanja čisteći i perući i čineći ih prijemljivima za blago svijetlo zvijezde nade koje im je isijavalo iz obećavajućih riječi protoevanđelja.

Kao i srca prvih ljudi, tako su i tijekom vremenâ srca ljudi uvijek nanovo bila pogođena božanskom zrakom. Sakrivena od cijeloga svijeta, ta božanska zraka ih osvjetljava i prosijava, i tvrda, okorjela, deformirana srca čini mekima i oblikuje ih nježnom umjetničkom rukom ponovno na sliku Božju. Skriveni od svakog ljudskog oka, bili su oblikovani i oblikuju se tako živi blokovi i zajedno slažu u jednu, prije svega nevidljivu Crkvu. Ali iz te nevidljive Crkve izrasta vidljiva Crkva u uvijek novim i prosvjetljujućim Božjim djelima i Božjim objavama – uvijek novim epifanijama. Tiho djelovanje Duha Svetoga u nutrini duše učinilo je Patrijarhe prijateljima Božjim. A kada su došli do toga da su mu se prepustili kao prikladna sredstva uveo ih je u izvana vidljivu djelotvornost, kao nosioce povijesnog razvoja i podigao je iz njih svoj izabrani narod. Tako je i Mojsije bio prvo u tišini odgojen i tek onda je bio poslan kao vođa i onaj koji će dati zakon.

Ipak, ne moraju svi koje Bog treba kao svoja sredstva biti na taj način oblikovani. Ljudi mogu također i bez svoga znanja ili štoviše i protiv svoje volje poslužiti Bogu kao sredstvo njegovog djelovanja; u konačnici čak i oni koji ne pripadaju Crkvi niti izvana niti iznutra. Oni će tada poslužiti kao čekić ili kao dlijeto umjetniku, ili kao nož kojim vinogradar obrezuje lozu. Kod onih koji pripadaju Crkvi, vanjska pripadnost vremenski može prethoditi unutrašnjoj, a za tu unutrašnju pripadnost može imati i stvarno značenje (kao kada se netko krsti bez vjere a tada po izvanjskom životu u Crkvi prispije k vjeri). Ali ono što nosi je, u konačnici, unutarnji život; oblikovanje ide iznutra prema vani. Što je jedna duša dublje povezana s Bogom, što se više bezpridržajno predala milosti, to će jači biti njezin utjecaj na oblikovanje Crkve. I obrnuto, što je više neko vrijeme utonulo u noć grijeha i Božje udaljenosti, to više su mu potrebne s Bogom povezane duše. A Bog niti ne dopušta da one nedostaju. Iz najtamnije noći proizlaze najveći proročki i svetački likovi. Ali najvećim dijelom ostaje tijek mističnog života nevidljiv. Zasigurno odlučujući preokreti svjetske povijesti bitno su određeni dušama o kojima niti jedna knjiga o povijesti ništa ne govori. A kojim dušama zahvaljujemo odlučujuće zaokrete u našem osobnom životu, to ćemo doznati tek u onaj dan kada će se sve skriveno objaviti.

Jer skrovite duše ne žive odijeljene nego u živoj povezanosti i jer žive u jednom velikom božanskom poretku zbog toga govorimo o jednoj nevidljivoj Crkvi. Njihovo djelovanje i njihova povezanost može njima samima i drugima za vrijeme cijeloga njihovoga života ostati sakrivena. Ali također je moguće da nešto od toga bude vidljivo i u izvanjskom redu. Tako je bilo i kod osoba i događaja koji su utkani u otajstvo Utjelovljenja: Marija i Josip, Zaharija i Elizabeta, pastiri i kraljevi, Šimun i Ana – svi oni imali su iza sebe samotni život s Bogom i bili su pripravljani za svoju posebnu zadaću, prije negoli su se zajedno našli u onim čudesnim susretima i događajima i tada su mogli, gledajući unatrag, svoje prijašnje putove shvatiti kao privođenje tim vrhuncima. U hvalospjevima koji su nam preneseni dolazi do izražaja njihovo začuđujuće divljenje pred velikim Božanskim djelima.

U ljudima koji su se skupili oko jaslica imamo sliku Crkve i njezinog razvoja. Predstavnici starog kraljevskog roda, kojemu je bio obećan spasitelj svijeta, i predstavnici ljudi koji su povjerovali tvore vezu između staroga i novoga saveza. Kraljevi iz daleke istočne zemlje ukazuju na poganske narode kojima spas treba doći od Jude. Tako ovdje se već nalazi “Crkva iz Židova i pogana”. Kraljevi na jaslicama su kao predstavnici tražitelja iz svih zemalja i svih naroda. Milost ih je vodila prije nego što su još pripadali vidljivoj Crkvi. U njima je živjela jedna čista težnja za istinom koja se nije zaustavila pred granicama učenjâ i predajâ koje su vladale u njihovoj domovini. A jer je Bog istina i jer se želi dati pronaći od onih koji ga traže svim srcem morala je tim mudracima prije ili kasnije zasjati zvijezda da im pokaže put k istini. I tako stoje oni sada pred Utjelovljenom Istinom, padaju moleći se ničice pred njom i odlažu svoje krune do nogu jer je sve blago ovoga svijeta samo prašina u usporedbi s njom.

Također i za nas kraljevi imaju jedno posebno značenje. Iako već pripadamo izvanjskoj Crkvi, ipak i nas pokreće unutrašnji impuls da izađemo iz kruga naslijeđenih mišljenja i navika. Mi poznajemo Boga, ali osjećamo da On od nas želi biti tražen i pronađen na jedan novi način. Zbog toga smo se htjeli otvoriti i tražili smo zvijezdu koja nam je pokazala ispravan put. I ona nas je podigla u milosti zvanja. Slijedili smo je i pronašli smo božansko djetešce. Ono pruža svoje ruke prema našim darovima: ono želi čisto zlatosrca odijeljenog od svih ovozemaljskih dobara; miru odricanja od svih uspjeha ovoga svijeta u zamjenu za sudjelovanje na životu i patnjama Isusovim; tamjan volje koja teži prema gore, koja sama sebe predaje da bi se izgubila u božanskoj volji. Kao uzdarje za ove darove daje nam božansko Dijete sebe samoga.

Ali ta čudesna zamjena nije nešto što se dogodi samo u jednom trenutku. Ona ispunjava cijeli naš život. Nakon svečanih časova zaručničkog predanja slijedi svakodnevica redovničkog života. Morali smo se “vratiti u našu zemlju”, ali “jednim drugim putem”: vođeni novim svjetlom koje nas je obasjalo na tim svečanim mjestima.

Novo svjetlo zahtijeva od nas da iznova tražimo. “Bog se daje tražiti”, kaže sv. Augustin “da bi se pustio naći. A dopušta se naći da bi ponovno bio tražen”. Nakon svakog velikog trenutka milosti, kao da tek tada, počinjemo shvaćati naše zvanje. Zbog toga odgovara to unutarnjoj potrebi da uvijek nanovo obnavljamo naše zavjete. I u tome leži jedan duboki smisao da to činimo na blagdan sveta tri kralja čije hodočašćenje i ispovijest jesu simbol našeg života. Na svaku pravu, od srca izvršenu obnovu zavjeta odgovara božansko Dijete ponovnim prihvaćanjem, dubljim sjedinjenjem. A to znači jedno novo, skriveno djelovanje milosti u našoj duši. Možda se to očituje u jednoj epifaniji, u jednom vidljivom božanskom djelovanju u našem izvanjskom držanju i djelovanju koje naša okolina uočava. Ali možda to također donosi i plodove za koje niti jedan čovjek ne uočava iz kojih tajnih izvora im dotječe životni sok.

Živimo danas ponovno u jednom vremenu koje nužno treba obnovu iz skrovitih izvora duša združenih s Bogom. Također mnogi ljudi polažu svoju posljednju nadu u te skrivene izvore spasa. To je jedna ozbiljna opomena: bezpridržajno predanje Gospodinu koji nas je pozvao – to je ono što se od nas traži da bi lice zemlje moglo biti obnovljeno. U vjernom pouzdanju moramo našu dušu prepustiti djelovanju Duha Svetoga. Nije neophodno da iskusimo epifaniju našega života. Mi smijemo živjeti i u sigurnosti vjere da ono što Duh Sveti u nama djeluje u skrovitosti donosi svoje plodove u Kraljevstvu Božjem. Vidjet ćemo ih u vječnosti.

Tako želimo prinijeti Gospodinu naše darove: polažemo ih u ruke Majke Božje. Ova prva subota posebno je posvećena njezinom štovanju i ništa ne može njezinom prečistom srcu pripraviti veću radost nego uvijek sve dublje predanje božanskom srcu.

Nadalje, ona sigurno nema molitve koju bi radije preporučila djetetu u jaslicama od molitve za svete svećenike i za blagoslovljeno svećeničko djelovanje. I to je molitva koju današnja svećenička subota od nas zahtijeva, a naša sveta Majka nam je kao bitnu sastavnicu našeg karmelskog poziva tako žarko stavlja na srce.

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Izvor: karmel.hr

Foto: The Biblical World