Sekte
Pojam potiče od latinskih riječi – slijediti ali i odsjeći/cijepati. Hrvatska riječ sljedba nema u sebi uvredljivi prizvuk koji je s vremenom stekao termin sekta. Sekta je izdvojena ili zatvorena grupa ljudi koja čvrsto sledi svoja načela, nauk, ideju, ideologiju, posjeduje vlastiti i svojstveni pogled na svijet. Najčešće se sekta formira nasuprot osnovnoj grupi iz koje je potekla, razvijajući učenje, koje je po uverenju članova sekte, ispravnije u odnosu na učenje osnovne grupe. Za sve članove sekte karakteristično je da imaju čvrstu organizaciju i jedinstvene obavezne rituale. U jednom broju monoteističkih religija svako odstupanje od proklamovanih dogmi, proglašava se sektom.
Razlika između Crkve i sekte
Crkvu karakteriše objektivna i postojana načela dok sljedbe osobno doživljavaju obraćenja i vlastite odluke. Nauk, pobožnost, ustrojstvo i zakoni su prisutni u Crkvi bez obzir na pojedinačnog vjernika, i prije njega. Crkvi se ne pristupa, u nju se krsti. Crkva svoje vjernike nosi a sekta je od svojih vjernika nošena. Sakramenti u sekti nisu posrednik spasenja, već se u njoj sve postiže vlastitim naporima. U sektama nema episkopata niti apostolskog nasljeđa.
Obilježja
Sekte njeguju fundamentalizam – nekritično tumačenje Biblije sa čestim zapostavljanjem cjeline. Sporedno može da se pretvori u glavno. Zanemaruje se znanstveno tumačenje nauka već se promiče slijepa religiozna poslušnost riječi Svetog pisma kako je tumači njen utjemeljitelj ili njezini poglavari. Sekta se poziva na osjećaj i volju a ne na razum. Prisutno je osobno zalaganje njenih članova kao i pobožnost koja se temelji na doživljaju. Religijski zanos i vjera u blizinu svršetka svijeta rezultuju skromnošću prema materijalnim dobrima. Osvjedočeni da su ”izabrani”, vijernici sljedbe se osjećaju bratski povezanima. Odsustvo takve atmosfere u velikim denomacijama, iz kojih su neki sljedbenici potekli, predstavlja jednu od osnovnih zamjerki i uzroka prelaska u sljedbe. Svijest o pripadnosti pojačana je ograđivanjem od okolice koja ima drugačije mišljenje, malobrojnošću zajednice, vidljivim međusobnim potpomaganjem uz osobne i finansijske žrtve. Prevladava osjećaj elitizma, neprijateljstvo prema dojučerašnjim pripadnicima zajednice koju su napustili, neprijateljstvo prema ”svjetskom” jer su i sami ”pozvani” na ”svetost”. Doktrine uzete iz Biblije, pouke i moralni propisi, na sopstveni način protumačeni i uvedeni u duhovni i moralni život zajednice, u cjelini ispunjavaju život pripadnika sekte. Nema posredništva između Boga i ljudi, nema svećeništva. Članstvo se povećava ”obraćanjem”. Zajednica teži izolaciji i odvajanju od svega vanjskog sa naglašenom netolerantnošću. Prisutno je čvrsto uvijerenje da će se samo oni spasiti. Odbacuje se svaka mogućnost da Duh Sveti može dijelovati izvan njihove zajednice.
Teološki, psihološki i društveni aspekti
Teološki gledano, sekte pojednostavljuju Božju objavu. Ako je neka istina nezgodna, onda se njome manipuliše – ona se nastoji sakriti, drugačije pojasniti ili zanemariti. S obzirom da je istina ”isključivo na njihovoj strani”, ništa ne podliježe sumnjama ni diskusijama. Fundamentalistički pristup se bazira na tome da je Biblija jedini izvor vijere – sakramenti i misterij Crkve i Isusa se isključuju – nema cijeline Objave, Predaja ne postoji. Nauk prvih stoljeća kršćanstva se preskače i izbjegavaju se dijelovi Svetog pisma u kojima se govori o Isusu i Crkvi. Prema njima, temelj vjere ne može biti ništa što nije Biblija, pa ni Crkva jer je ona prema njihovom gledištu samo ljudska organizacija. Samo Božija riječ podražava autentičnu vjeru. Vjera u proročanstva lidera sekte i odanost koja se prema njemu gaji te čvrste međusobne veze ne dozvoljavaju zdravu, racionalnu kritiku.
Psihološki aspekt obuhvata naglašen emotivni život pripadnika sljedbe koji se manifestuje u kultnim manifestacijama, za vrijeme molitvenih sastanaka što učvršćuje ideologiju odvajanja, fanatizam pa čak i patološke oblike ponašanja pomoću kojih se brane od razmišljanja i dilema. Takvoj atmosferi doprinosi glazba sa dozom nostalgije. Prošlost pridošlice predstavlja grijeh ali to odlazi u zaborav ”rođenjem” koje se događa kad netko pristupa zajednici. Momenat ulaska je istovremeno i momenat očišćenja praće gubitkom osjećaja krivice. S druge strane, onaj koji napusti sektu ponovo postaje čovjekom tame i grijeha. Fanatizam se javlja u dijalogu nametanjem vlastite ideje pri čemu se pripadnici ne povlače ni pred silom. Nepopustljivost je čest atribut vođe. U određenim slučajevima omalovažava se savjest drugih ljudi što može izazvati osjećaj opasnosti.
U društvenom kontekstu, obilježje sekte je revnost kojom se šire ideje u vidu misionarske djelatnosti koja nedostaje tradicionalnim kršćanima. Revnost u radu se dokazuje lideru. Njemu se pripisuju nadnaravne osobine i sile. Odnos između lidera i sljedbenika je specifičan jer buntu nema mjesta, članovi se odriču svoje osobnosti te su odani starješinama. Riješenja sljedbenika se ne razmatraju bez prethodne supervizije onih koji su iznad njih. Kao rezultat gubi se individualnost a razvijaju stereotipi. Djelatnost sekti je vrlo vidljiva na primjerima zemalja u kojima je dugo vremena vladao a zatim propao materijalističko-ateistički svjetonazor ostavljajući za sobom ekonomske i duhovno-moralne ruševine. Tradicionalne vjerske zajednice koje su u tim društvima krenule u obnovu nisu uvijek bile spremne za puninu evanđeoske djelatnosti. Usled nezadovoljstva pojedinaca zbog životnih okolnosti, osobe napuštaju svoje tradicionalne zajednice a svoj socijalno politički negativizam ispoljavaju u vidu oporbe prema onoj vjerskoj zajednici čiji su članovi bili jer ne podržavaju neki od principa na kojima ona funkcionira. U zemljama sa visokim standardom i demokratskim uređenjem je takođe prisutna njihova djelatnost jer je u ovim zemljama prisutna čežnja i glad za Bogom.
Izvor: Roman Miz – “Od Boga do sotone”. Subotica 1999
Dodajte komentar