Vjera je paradoks. Napuštanje svakoga uvida i logike razuma. Vjera je „sigurnost da nije dana nikakva sigurnost“. Model te vjere za danskog filozofa S. Kierkegaarda je Abraham u trenutku kada se penje na brdo Moriju da žrtvuje sina jedinca. To čini iz poslušnosti Bogu, sam, sa svojim strašnim teretom za koji nitko ne zna, kojeg nitko ne bi mogao shvatiti. U posvemašnjoj izdvojenosti, u samoći svemira, ne čuje nikakav glas: ide sam sa svojom strahovitom odgovornošću. To je pravi „vitez vjere“, „učenik tjeskobe“, koji se u „posvemašnjoj samoći“ može osloniti jedino na sama sebe, trpeći zbog nemogućnosti da ga drugi shvate.
Vjera je vladavina samoće: čovjek ostaje bez svake razumske i moralne sigurnosti, uzaludnim se pokazuje svako uzdanje u vlastite snage. Vjera je beskrajan nemir, apsolutna žudnja za Apsolutnim, korjenita izdvojenost iz konačnoga svijeta, odricanje od sebe i umiranje sebi, skok u apsurd i paradoks. Ali, upravo u ovoj samoći vjere čovjek postaje „pojedinac“ u svome odnosu prema sebi i Bogu. Samo u religioznome stadiju pojedinac postaje autentičan, istinit. Jer, „ja“ je autentično „ja“ samo pred Bogom. U konačnici samo je jedno istinski važno: odnos pojedinca s Apsolutnim preko vjere. Taj se odnos uspostavlja jedino u tajnosti nutrine moga ja, u samoći mene-pojedinca koji se u svojoj konačnici i prolaznosti stavlja pred Beskonačnoga i Vječnoga.
Sâmo je nasljedovanje Krista paradoks, sablazan i ludost, odricanje od svake sigurnosti i izvjesnosti. Ono je prihvaćanje usuda poniženja, mučeništva i poraza, i kao takvo, prihvaćanje samoće koja je najstrašnija od svih samoća. Tjeskoba i samoća koje prate svaki čin izabiranja i odlučivanja nisu samo osjećaji jednoga trenutka, nego pripadaju ontološko – egzistencijalnom ustroju čovjeka. One su trajna napetost koja se razrješava ili u vjeri ili u očaju.
U samoći odluke za vjeru, u patničkoj samoći života predana Bogu, pojedinac dozrijeva i raste. Kada dosegne punu ljudsku i vjerničku zrelost on ne ostaje zatvoren u svojoj samoći. Zanima se za druge i pokušava ih potaknuti da i oni postanu „pojedinci“ pred Bogom, da nadiđu površno, izvanjsko kršćanstvo, koje je zapravo zamaskirano bezboštvo. Bezlični kršćanin, čovjek bez svojstava, izgubljen je u masi. Mnoštvo je onih koji žele biti kao drugi, bježe od samoće u masu i u njoj utapaju vlastitu istinitost i jedincatost. U ovome carstvu anonimnosti i iskorijenjenosti čovjek kao pojedinac ne vrijedi ništa. On ne dolazi k sebi. Ne otkriva sebe, ne postaje samim sobom. Vladavina mase, mnoštva, jest „zlo svijeta“.
Isus se nikada ne obraća masi. Isusu je važan pojedinac kao takav, sa svim što jest, sa svojom životnom pričom, bez obzira kako ona izgledala. Pojedinac je oslovljen, pozvan i poslan. Pojedinac ima neizmjernu vrijednost za Boga. Toliku da bi Isus i za samo jednoga pojedinca podnio muku i smrt na križu. Bog je postao Pojedinac da bi spasio svaku pojedinu ljudsku osobu. I kao što je Sin Božji bio neshvaćen i odbačen, kao što je iskusio neizmjernu tjeskobu i samoću, kršćanin je pozvan biti dionikom usuda svoga Učitelja. Ne postaje dionikom divljenjem nego nasljedovanjem.
Ulaženjem u samoću koja ga odvaja od mase i svake varljive sigurnosti, da bi postigao vječnu sigurnost. Bez odvažnosti za iskorak, za skok, ne može doći do kvalitativne promjene životnih stavova. Zbog toga je biti pojedinac, biti sâm, ono najstrašnije, a ujedno i ono najveće što nam je dano. Hodati sami! Da, nijedan čovjek, nitko ne može odabrati umjesto tebe, niti te u konačnom i odlučujućem smislu može savjetovati glede onoga što je jedino važno, tvoga spasenja … Sami! Jer, kada izabereš, jamačno ćeš naći one koji će hodati zajedno s tobom, ali u odlučujućem trenutku i svaki put kada se nađeš u životnoj opasnosti, bit ćeš sam.
Istinsku plodnost Crkve u svim su vremenima ostvarivali pojedinci koji su se odvažili na samoću vjere, sablazan križa, gorko nerazumijevanje i odbacivanje. Pravi vitez vjere uvijek je u posvemašnjoj izdvojenosti, hoda sâm sa svojom užasnom odgovornosti. Dio je „maloga stada“. Duša mu je ozbiljna usred lakrdija i mahnite raskalašenosti svijeta. Obuzeta samo jednom žudnjom: odreći se svega najdražeg što čovjek ima na svijetu, jer je sve to ostavljanje novo stvaranje, najčudesnija preobrazba koja postoji. Preobrazba koju donosi samo strast vjere koja zna da nijedna žrtva nije preteška ako je Bog traži. „Tko hoće ići za mnom neka uzme križ svoj.“
(prema knjizi „Samoća vjere“, Ivan Ivanda)
Jelena Pinter
Dodajte komentar