Francuski filozof G. Marcel propituje suvremeni svijet i razotkriva uzroke koji su čovjeka bacili u egzistencijalnu tjeskobu i nespokoj. Postavlja temeljnu razliku između „razine imati“ i „razine biti“. Na prvoj razini čovjekova se vrijednost ocjenjuje po onome što „ima“, a ne po onome što „jest“. Svijet i druge promatra se samo kao „objekte“ posjedovanja i gospodarenja, kao „instrumente“ kojima se možemo poslužiti u sebične i koristoljubive svrhe. Očito je da takav stav zaoštrava društvene odnose, stvara nasilje, dovodi do sukoba i natjecanja. Ukrućuje međusobne odnose, jer su susreti među ljudima prožeti diktatom interesa. Tako se uništava čovjeka – pojedinca, jer je utopljen u anonimnoj i bezobličnoj masi osamljenih koji žude za posjedovanjem, u neprestanu strahu da će izgubiti ono što već posjeduje. U konačnici, produbljuje se provalija između „ja“ i „ti“.
Općenito se može reći da živimo u svijetu u kojemu riječ „sa“ sve više gubi svoje značenje, u kojemu svako istinsko zajedništvo iz dana u dan postaje sve upitnije. Gotovo je protuslovno: što se ljudi više okupljaju, što je veća masovnost, to su odvojeniji jedni od drugih. Svatko sebe smatra središtem i ne vodi računa o drugome, osim u mjeri u kojoj bi mogao poslužiti vlastitu promaknuću. Čovjeka se pojedinca poglavito vrjednuje po onome što „čini“, te postaje „funkcija“, „stroj“. Takav svijet postaje beskonačan izvor mojih nemira i mojih tjeskoba. Tu nas sve poziva na odreknuće od onoga što je u nama, na nijekanje osobnoga. Svijet je to u kome tehnika vlada nad duhom, masa nad zajedništvom, slogan nad promišljanjem, lakoća nad naporom, gdje je važnije činiti nego biti. Takav svijet ponižava čovjeka, srozava ga na ono najniže, otuđuje njemu samomu. Usmjerava ga samo onomu izvanjskom. Svijet je to u kome sve više vladaju parole, u velikoj mjeri ispražnjene od svoga sadržaja. Ovaj svijet, u kojemu caruje „inflacija“ ljudskoga, jest „svijet u rasulu“.
U znaku „imati“ i „činiti“ čovjek svoju egzistenciju preobražava u neku vrstu neprihvatljiva ropstva. Čovjek misli da raspolaže stvarima, a stvari njim raspolažu. Što više teži da posjeduje, više je posjednut. Što više čini i teži činiti, to više postaje robot. To više se osjeća nesigurnim, nezaštićenim, tjeskobnim. Vrti se u začaranu krugu. Osjeća da je osuđen na izdvajanje i sam je izvršitelj svoje presude. Ukliješten je u stupicu imanja i činjenja, koja nalaže odbacivanje zajedništva, neprestano ulaženje u mučnu izdvojenost, tešku samoću. To je samoća na koju je osuđen zbog vlastite sljepoće i nehaja drugih. To je samoća čovjeka koji se iako živi usred napučenih gradova i stalno se kreće u mnoštvu ljudi – osjeća gurnutim na rub, izbačen van. Istodobno ga sve to potiče na egoistično viđenje života: takvo „ja“ teži, u nekoj vrsti ohola, da sebe učini zatvorenikom sama sebe. Uskraćuje se svakomu istinskom odnosu, ravnodušno se i narcisoidno izdvaja iz bitnoga i životnoga. Iako se nalazi pored tolikih drugih pojedinaca, ne komunicira ni sa kim.
Bezličan u mnoštvu bez lica. Ako je istinito da u susretu i zajedništvu s „ti“ „ja“ potvrđuje sama sebe i ostvaruje se kao osoba, ništa manje nije istinito da izostanak ili odbacivanje susreta i zajedništva znači isključivanje, osamljivanje i nepoznavanje sebe kao osobe. „Ja“ je sâmo i njegova samoća postaje njegovo otuđenje i njegovo tlačenje. To je izdvojenost u koju se nasukava i s kojom se poistovjećuje čovjek današnjice. Tako sâm čovjek nastupa na pozornici svijeta kao „čovjek protiv čovječnoga“.
Čovječno se, prema Marcelu, potpuno razotkriva i ostvaruje samo u religioznome iskustvu. Zadaća je i poziv čovjekova života da postane ono „ja“ koje je pozvan biti pred Bogom. Čovjek je „čovjek na putu“. Život je hodočašćenje, putovanje, traganje za tajnom bitka, za apsolutnim Ti. Postojati znači biti na putu. Čovjek koji ne ide dalje, koji je zastao, više nije u potpunosti čovjek. Pravi putnik je duša u nama, tj. „ja“ u svojoj dubini, jer samo dubinsko „ja“ može prepoznati i prihvatiti misterij bitka, usmjeriti život prema „biti“, prema ispunjenju.
Kako se to postiže? Kroz sabranost, nutarnju šutnju. Čovjek ulazi u sebe, povlači se u plodnu samoću. Tu nosim sa sobom ono što jesam i ono što možda nije moj život. Ovdje uočavam napuklinu između moga bića i moga života. U stanju sam prosuditi, vidjeti, zauzeti stav. Postati svjestan laži svijeta imanja, naložiti šutnju bučnim glasovima želje i egoizma. Sabranost je ono nutarnje kretanje koje omogućuje odmak od površnoga, nestvarnoga „ja“ – na razini imati – i primicanje dubinskomu, stvarnomu „ja“ – na razini biti. U nutarnjoj šutnji ponovno zadobivam odnos sa svojim najdubljim bićem. Čovjek nije lutalac, pustolov bez cilja, nego biće na putu, putnik koji u samoći sabranosti nalazi neophodno i neizostavno odmorište da bi mogao nastaviti svoj put.
Tako se pokazuje da postoje dvije vrste samoće: samoća „čovjeka imanja“ koja vodi u izdvojenost, i samoća „čovjeka biti“ koja omogućuje sabranost kao nužno sredstvo za postizanje najdublje istinskosti. Dok je samoća izdvojenosti negativan znak našega vremena, samoća sabranosti je hitna potreba suvremenoga čovjeka. Izgubljena vrijednost. Takva je samoća važna za čovjeka koliko je šutnja važna za glazbu. Takva je samoća punina, u kojoj čovjek otkriva da nije sam, u kojoj može zazvati vječno Ti, osobnoga Boga.
Gdje je god zatvorenost i izdvojenost, posrijedi je demonsko. Isus pokazuje beskonačnu otvorenost. Ona ga potiče na susrete s rubnim ljudima, s onima koje je svijet posjedovanja i činjenja odbacio kao beskorisne, propale egzistencije. Isus gradi odnos. Ulazi u samoću šutnje i molitve da bi živio iz odnosa s Ocem. Učenike poziva da izgrađuju odnos s njim i Ocem. Često prekida govorenje i činjenje, odlazi u sabranost. U sabranosti iznova dolazi k sebi i odatle ponovno odlazi k ljudima. Od svega je najvažniji odnos. Važniji je od novca, hrane, ugleda. Mnogo je danas ljudi koji doslovce umiru jer nemaju ljudskih odnosa. Mnogi imaju mnogo, možda i previše, ali sahnu jer nemaju otvoreno srce za odnose koje Bog hoće izgraditi. Ostaju sami. Zatvoreni. Izdvojeni. Moguće je uskratiti se darovanomu: prijateljima na našemu putu, braći koja hodaju zajedno s nama. Biti znači biti zajedno. Biti s Onim koji je uvijek tu: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“
(prema knjizi „Samoća vjere“, Ivan Ivanda)
Jelena Pinter
Dodajte komentar