ZAGRLITI KRISTA I DUŠE – Rođenje na slami
Poštovani čitatelji, u danima pre Gerardova 2018 donosimo Vam nekoliko tekstova inspirisanih mišlju i djelom Sluge Božjeg o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina. Sveta Misa će se slaviti 24. lipnja 2018. godineu 18,30 sati u Karmelićanskoj crkvi u Somboru a predvodit će je mons. Ivan Penzeš, biskup subotički.
Tomo Stantić, koji će kasnije u Karmelskom redu dobiti ime Gerard od sv. Stjepana kralja, rođen je 16. rujna 1876. u Đurđinu kraj Subotice, u bunjevačkoj obitelji.
Njegovu majku Đulu (Julijanu r. Jagić), rođenu u Bikuću, u bunjevačkome selu koje se sada nalazi u Mađarskoj, prozvali su „divicom i udovicom“ jer je ostala mladom udovicom odmah nakon udaje; mladi joj se muž nakon sadbe razboilo i umro.
Nakon nekog vremena Đula se udala za Josu Stantića, koji je također bio udovac, i koji je iz prvog braka imao šestoro djece. Troje žive djece Đula je zatekla kad se udala za Josu. Đula i Joso imali su u braku sedmoro djece. Kćeri: Stana, Manda i Marija te sinovi Mate i Tomo stali su živi. Budući da je bio najmlađi, Tomu su od milja zvali Tomicom. On će kasnije kao dvadesetrogodišnji mladić, stupiti u Karmelski red. Bilo je to u rujnu 1896.
Kada je Tomičina majka Đula bila u blagoslovljenom stanju i pod srcem nosila Tomicu, nastala je napetost u Josinoj kući. Josina djeca, ona iz prvog braka, koja su već bila poodrasla u to doba, osjećala su neku „sramotu“ što će imati još jednog brata ili sestru. Čini se da, prema svjedočanstvima, ni Josi to očekivanje prinove nije bilo po volji. Ta „napetost“ dovela je majku Đulu u neugodan položaj. Da bi neugodnost bila veća, teško je bilo naći prikladan prostor za rođenje djeteta, jer se tada nije išlo u rodilište. Prema fotografiji Josina salaša, lako je zaključiti kako salaš nije bio prostran da bi u njemu mogla lagodno stanovati brojna obitelj kao što je bila Josina. Salaš je bio građen onako kako su se salaši tada gradili: na dva kraja salaša nalazile su se dvije sobe. U jednoj se sobi stanovalo i spavalo, a u drugoj – zvanoj „čista soba“ – na krevetima se nalazilo redovno mnogo jastuka i pokrivača, „dunja“, od guščjeg perja na kojima su eventualno spavale kćeri ili gosti. U te dvije sobe redovno se ulazilo kroz „sridnju sobu“, koja je isto tako bila podjeljena na dva djela: kroz prvi dio ulazilo se u sobe koje su bile na dva kraja salaša i gdje se nalazio jedan krevet, a drugi dio, s otvorenim dimnjakom iz koga se ložilo u seljačke peći postavljene u sobama, služio je za dimljenje mesa (šunki i kobasica). U tom je dijelu bilo raznih vrsta ogrjeva, slame, kukuruzovine… Đula je prosudila da je baš taj drugi dio „sridnje sobe“ bio najprikladniji i najdiskretnij, i tamo se povukla da rodi svog najmlađeg sina Tomicu. Tako se Tomica rodio, po svoj prilici, na slami.
Djete je kršteno u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bajmoku. Možda je Tomičino rođenje znakovito i pomalo proročko. Kad postane karmelićanin i svećenik u Somboru, Tomica će, naime, posebno štovati Malog Isusa, koji je isto rođen na slami, i promicati štovanje „Malog praškog Isusa“. O Djetetu Isusu zanosno će govoriti somborskim vjernicima svakog dvadeset petog u mejsecu na euharistijskom slavlju. Postat će promicatelj štovanja Praškog Isusa u subotičkoj biskupiji. Kad bude vlastoručno potpisivao svoja pisma, često će dodavati: „Štovatelj Malog Isusa.“
Uredio: Knezi Nikola, asist. dr. med.
Izvor: ZAGRLITI KRISTA I DUŠE – životni put sluge Božjega Gerarda Tome Stantića karmelićanina; Ante Stantić OCD; Kratis; Zagreb; 1994; (7- 8)
Foto: splitculture.hr
Dodajte komentar