Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.
Došašće je vrijeme radosti. A da bi ta radost koju nam daruje Gospodin mogla biti istinska radost potrebno je pobrinuti se za higijenu duše. Skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući se u novog.
Današnje evanđelje donosi nam izvještaj o Ivanu Krstitelju koji obilazi okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje za otpuštenje grijeha. Istinski susret s Bogom zahtijeva kao osnovni preduvjet obraćenje, jer grijeh po sebi čovjeka čini nesretnim, nezadovoljnim, neispunjenim, u konačnici izgubljenim. Bog nam dolazi kao prijatelj, kao onaj koji želi pomiriti i iscijeliti naše rane. Netko tko je ozdravio od neke teške bolesti zna dobro koja je radost biti zdrav. Gospodin dolazi da nas ozdravi, ali da bi se to moglo dogoditi i od nas samih se traži da to doista želimo.
Riječi proroka Izaije: ”Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka dolina i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putevi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje”, trebale bi duboko i ozbiljno protresti našu nutrinu. Što je to neravno, krivudavo i hrapavo u našim životima? Što je to bolesno što vapi za ozdravljenjem?
Kroz ovo vrijeme došašća pripremamo se za susret s Kristom. Samo milosrdni i dobri Bog može ozdraviti ono što je bolesno u nama. Ta ljubav koja se daruje svakom čovjeku kao spas, traži od nas recipročnu ljubav. Ona će se dogoditi onoga trenutka kada Gospodinu predam samoga sebe. U meni će se onda roditi jedan posve drugačiji čovjek koji želi voljeti i biti voljen, koji želi ovaj život urediti tako da ne živi napola nego u punini. Zato sveti Pavao u poslanici Filipljanima kaže: ”I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za dan Kristov”.
Naša ljubav sve više i više će rasti ukoliko ta ista ljubav bude suoblikovana Kristovoj ljubavi. Ona će nam pomoći da spoznamo i proniknemo što je uistinu najvažnije u mom životu. Kakav čovjek želim biti u odnosu prema Bogu, sebi samome i bližnjima. Nesebična ljubav pročišćena od kaljuže grijeha i svakovrsnih zastranjenja sposobna je čovjeku vratiti njegovo pravo dostojanstvo da se s pravom može zvati dijete Božje. Jer nas je On stvorio na svoju sliku i priliku i zato ništa ne može ispuniti čovjekovo srce kao Bog.
Kroz ovo vrijeme adventa dobro bi se bilo zapitati: Kakva je moja vjera? Ili za koje vrijednosti ja to živim ili želim živjeti? Dobro bi se bilo isto tako zapitati na kojem je mjestu Krist u mojoj svakodnevici? Možda se trebam povući u pustinju vlastita srca ne bi li dobio odgovor na to pitanje. Ono će mi zasigurno reći gdje sam. Možda ću se iznenaditi kada otkrijem da je moj život manjkav i ispunjen svakojakim idolima koji nisu Bog, ali to će mi dati priliku da stanem pred Gospodina i priznam mu otvoreno da kroz ove dane želim da me njegova milost dotakne i preobrazi.
Radosna ću srca dočekati dolazak Gospodnji onoga trenutka kada ponovno u meni zasvijetli svjetlo Kristovo, ono svjetlo koje na ispaćenoj duši i tijelu donosi novu nadu. Nadu da ništa nije izgubljeno, nego, štoviše, da sada i od ovoga trenutka moj život jest Krist. Sveti Pavao u poslanici Galaćanima će reći: ”Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene”. Draga braćo i sestre dopustimo Gospodinu da kroz ove dane došašća uđe u one najdublje i najintimnije dijelove našega bića i osjetit ćemo radost njegove prisutnosti.
Izvor: radiovatican.va (Stjepan Šuflaj – Rim)
Dodajte komentar