Vjerojatno je svatko od nas barem jednom u životu postavio pitanje: Zašto Gospodin i danas čini čudesa? Odgovor bi mogao biti posve jednostavan: Da bismo lakše povjerovali u ona čudesa koja je Isus činio dok je, kao utjelovljen Sin rođen od Blažene Djevice Marije, hodao ovom zemljom. Danas, bezbrojni čudesni znakovi što ih On čini nad nemoćnima potvrđuju “radosnu vijest” Kraljevstva Božjega. Čitajući i danas gledajući tu „radosnu vijest“ možemo zaključiti da je Isus dobar dio svoga vremena posvetio bolesnicima i nemoćnima.

Svetkovina koja nam stiže u prvoj polovici veljače je dan kada se prvi put u špilji na obroncima francuskih Pirineja Gospa ukazala malenoj djevojčici Benardici. Taj dan treba da nas još više usmjeri i potakne na razmatranje o toj Isusovoj blizini  ljudima u potrebi. U tom događaju, na jugu Francuske, možemo opet čuti riječi proroka Izaije: „Slijepe će oči progledati, i uši će se gluhe otvoriti. Tada, šepavi će poskakivati kao jelen, a nijema usta klicat će od radosti.“ (Iz 35,5-6). Gotovo da nema boljeg posrednika i učitelja od Majke Božje, koja se ukazala toj siromašnoj pastirici. Marija je „zdravlje bolesnih“ kako pjevamo u litanijama Njoj u čast. I upravo je na tom mjestu Blažena Djevica Marija postala posrednica brojnih bolesnih hodočasnika koji, dok svoju zagovornicu slušaju, izgovaraju Njezine riječi upućene Gospodinu: „Neka mi bude po riječi Tvojoj!“

Kada je bolesnik kušan zlom i njemu se njegove molitve čine uzaludnima, tada se u njima rađa sumnja i tjeskobno se pitaju: “Koja je Božja volja? Zašto se ne dogodi čudo? Kada ću ozdraviti?” To su pitanja za koja svi mi moramo znati da bolesnik postavlja i moramo znati kako na ta pitanja reagirati. To je trenutak kada Bog želi da bolesniku mi priđemo u Njegovo ime, da zagrlimo bolesnika, da ga poljubimo, kako bi osetio da je voljen od Boga preko osoba koje ga okružuju. I tu se očituje najveće čudo od svih čudesa, a to je činjenica da mnogi bolesnici koji su odlazili u Lurd ili na nekom drugom mjestu tražili ozdravljenje, koje zbog Božje providnosti nisu dobili, ne vraćaju se svojim molitvama ogorčeni, tužni i puni besa zbog razočaranja. Vraćaju se molitvi puni nade upravo u tu providnost koja im daje snagu za dalju borbu u njihovoj patnji.

Nemojmo zaboraviti da je lice svakog bolesnika i stare osobe lice Krista koji trpi i pati. Prisjetimo se stoga Križnoga puta i Isusa dok tri puta pada u boli. Sjetimo se Veronike i Šimuna Cirenca. Budimo i mi nekome Veronika i obrišimo nekome gorke bolesničke suze i patnički znoj. Budimo i mi nekome Šimun Cirenac i pomozimo našim bolesnima i starima nositi njihov križ. Nemojmo čekati Korizmu ili Veliki tjedan kako bi učestvovali u liturgijskom Križnom putu, nego učestvujmo u živom Križnom putu našega ljubljenog Isusa koji se sada, u ovom trenutku, očituje u tijelu bolesnika, starih i nemoćnih.

Bolesnici i stari su neprocenjivo blago Crkve! Samo toga, često, nitko nije svjestan. Sjetimo se Benedikta XVI koji nam može poslužiti kao primjer. Veliki papa je upravo na Dan bolesnika i svetkovinu Majke Božje Lurdske najavio svoju ostavku prije tri godine. On, teološki Mozart, ne očajava u svojoj starosti i slaboći, nego otkriva drugačiji put služenju Gospodinu, Crkvi i bližnjima, put koji je „prikladniji njegovim godinama“, a to je put neprekidne molitve!

Volimo se hvaliti kako živimo u naprednom i modernom dvadeset i prvom stoljeću. Iskoristimo onda taj život u dvadeset i prvom soljeću koristeći njegova dostignuća na pametan i human način. Ako ne možemo biti fizički prisutni kod ljudi koji trpe, pokušajmo im biti blizu koristeći neko od tih naprednih i modernih sredstava. Recimo, pošaljimo našim bolesnicima jedan lijep SMS, ili ih pozovimo telefonom, ili ih pak pozovimo Skypeom. Ne sutra, nego danas, sada! Sinovi i kćeri smo Božje, ne bi li kao takvi trebali slijediti primjer Isusa koji je hodao i hoda između kreveta bolesnika. Volimo i ljubimo naše stare i bolesne!

Piše: Nikola Knezi, asist. dr. med.

Foto: foxnews.com