Blagdan Tijelova svečano je proslavljen u Gospiću, dan nakon velikog slavlja ređenja novog gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića u dopodnevnim satima. Bio je to prvi nastup novog gospićko-senjskog biskupa mons. Križića i to na slavlju svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Prvi službeni nastup mons. Zdenka Križića kao novog gospićko-senjskog biskupa bio u znaku koncelebracije sa svojim prethodnikom biskupom u miru Milom Bogovićem, katedralnim župnikom mons. Milom Čančarom, kancelarom biskupije mr. Marinkom Miličevićem, vojnim kapelanom Ivanom Blaževcem i đakonom Mišelom Grgurićem.
Biskup Križić u svojoj je propovijedi govorio o snazi euharistije: „ Trojica Evanđelista, kao i sveti Pavao u odlomku koji smo čuli u drugom čitanju, donose nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Neposredno prije svoje muke i smrti, Isus u svojoj dosjetljivoj ljubavi, iznalazi način da ostane trajno, vidljivo prisutan, sa svojim učenicima. Ustanovljuje Euharistiju, i za to uzima najosnovnije elemente iz svakodnevnog ljudskog života: kruh i vino.Isus pretvara kruh u svoje tijelo, i njegovo tijelo postaje hrana čovjeku na njegovu životnom putu koji je protkan sa puno muke i trpljenja. Vino pretvara u svoju krv. Krv je simbol života, i dok je krv zdrava čovjek životom ne oskudijeva.Isusovo tijelo i krv su, prije svega, snaga na našem putu vjere. Nije lako čovjeku ustrajati na putu vjere, i Isus je toga jako dobro svjestan. Ima toliko kušnji i napasti, ima toliko opasnosti i prijetnji, i lako se završi u zataji ili izdaji, lako se dođe do toga da se u životnoj praksi okrenu leđa Bogu.
Kada pogledamo u povijest spasenja, otkrivamo jasan pralik euharistije u kruhu koji je Bog davao narodu da ne klonena putu prema obećanoj zemlji. Mana je bila kruh s neba, snaga bez kojega narod ne bi nikada stigao do svoga cilja.
Proroku Iliji, koji je iznemogao do te mjere da je poželio umrijeti, Bog daje misteriozni kruh, s kojim je ovaj čovjek, na smrt umoran, dobio snagu da može putovati 40 dana i 40 noći do Božje gore Horeba ili Sinaja.Isus kada umnaža kruh izgladnjelom narodu u pustinji, izričito veli da ih se ne smije otpustiti gladne jer će klonuti na putu (Mk 8,3). I ovaj kruh je naviještaj euharistijskog kruha koji će Isus podariti umornima i opterećenima.
Imamo kasnije svjedočanstva mnogih mučenika kojima je euharistija bila snaga da su mogli žrtvovati svoje živote za vjeru u Isusa. Neki izričito izjavljuju da nisu kod mučeništva osjećali niti posebne bolove, kao da je netko drugi trpio umjesto njih.
I kroz cijelu povijest Crkve imamo toliko svjedočanstava bolesnika i patnika koji su svjedočili kako bi im iza svete pričesti bolovi minuli.
Euharistija nam je darovana kao snaga na našem putu vjere, putu koji prolazi kroz mnoge kušnje i nevolje. Međutim, Euharistija ima još jednu važnu svrhu, a ta je: da po njoj Isusov učenik poprimi Isusove osjećaje prema Bogu i čovjeku. Što to znači, čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus se nalazi u pustinji, ali i tamo ljudi masovno hrle da ga slušaju. Ostaju uz njega do kasno bez obzira na glad koja ih pritišće. Isusovi učenici vide jasno da je narod iscrpljen od gladi, te dolaze Isusu sa savjetom da otpusti narod da bi mogli otići u neko naseljeno mjesto i kupiti si nešto za jesti. Ali ne postavljaju si pitanje da li svi ti ljudi imaju s čime kupiti hranu. Kao da im je važno da ne gledaju narod u tom jadu i tako umire svoju savjest. No, Isus na to odlučno reagira, govoreći im: „Dajte im vi jesti“. Isus je svjestan da učenici nemaju od čega dati jesti tom mnoštvu, ali ne dopušta učenicima laka rješenja: tj. otpusti jednostavno narod pa neka se snalazi. Na taj Isusov zahtjev oni odgovaraju kako nije realno da oni dadu jesti tom mnoštvu jer imaju samo „pet kruhova i dvije ribe“. I to jest istina, ali za Isusa to nije razlog da se zbaci svaka odgovornost. To je odgovor koji, na žalost, daju mnogi onda i danas. Nalazi se opravdanje da se ne može pomoći drugima jer „imamo samo…“. Da su imali slučajno i sto kruhova, vjerojatno bi rekli: „Imamo samo sto“.
Glavni razlog je egoizam, odnosno strah da će, ako dadem drugima, meni usfaliti, bez obzira koliko imam.
Evanđelist Ivan kada govori o ovom događaju napominje da se javio jedan mladić koji je imao pet kruhova i dvije ribice. Javio se jedan mladić spreman da podijeli s drugima ono što ima. Zar je moguće da je od 5.000 prisutnih on bio jedini mudar da je sa sobom ponio nešto za pojesti. Sigurno su ponijeli i mnogi drugi, ali se nisu htjeli javiti u strahu da njima ne uzmanjka. Isus nije želio umnažati kruh od kamenja, nego kruh od ljudske dobrote i solidarnosti. Isusu nije problem umnožiti kruh, ali mu je problem umnožiti srca koja su spremna s drugima podijeliti. I to je uvijek glavni problem. Svi znamo da zemlja proizvodi dovoljno kruha za sve, ali kada fale srca dobrote, onda mnogi moraju umirati od gladi. Ovo je sablazan današnjeg svijeta. Isus kada je umnožio kruh daje gaučenicima da ga podijele mnoštvu. Malo prije toga je pozvao učenike da pođu malo na samotno mjesto da se odmore. Isus zna da su oni umorni, ali neće da drugi, umjesto njih, dijele kruh. On ih tako uči darežljivosti. Darežljivost se uči darivanjem, to nije teorija.
Ovdje nije riječ samo o materijalnom darivanju. Ima toliko siromaha koji nisu potrebiti nekog novčića, ali su potrebni lijepe riječi, potrebiti su nečijeg osmijeha, nekoga tko će im podariti malo svoga vremena, tko će ih znati saslušati, komu mogu reći da im je teško.
Isusovi učenici trebaju iskusiti kako će imati više života, više zadovoljstva, radosti,… ako budu znali dijeliti s drugima.„Dajite i dat će vam se“, njegovo je jamstvo i stalni poziv. Isus to jamči svima. Zatvoreno srce ostat će uvijek stisnuto i siromašno životom, bez obzira na sva materijalna dobra koja se posjeduju. Čovjek ispunja svoj život vrijednostima samo onda ako je spreman drugima se darivati.
Draga braćo i sestre! I ovo je jedan od bitnih zahtjeva Euharistije u životu nas vjernika: da primajući Isusovo tijelo i krv primimo i njegove osjećaje, odnosno, njegovu ljubav prema svima, a napose onima koji pate,“ zaključio je biskup Križić svoju homiliju.
Svečanost liturgiji dao je katedrali zbor pod ravnanjem katedralnog vikara vlč. Josipa Šimatovića, dok je za orguljama bila Karla Tripalo. U vrlo svečanoj tijelovskoj procesiji ulicama grada sudjelovale su brojne udruge, predstavnici policije i vojske, prvopričesnici, krizmanici Gospićka garda Vukovi te brojni vjernici.
Biskup Križić predvodio je proslavu Tijelova u popodnevnim satima u Senju u koncelebraciji župnika dr. Richarda Pavlića i brojnih vjernika i udruga drevnog biskupijskog središta Senja.
Izvor i foto: Gospićko-senjska biskupija
Dodajte komentar