Providnost

Brine li se Bog za nas i ovaj svijet? Vodi li nas svojom providnošću krajnjem cilju, nebeskom kraljevstvu? Ima li Bog neki plan za nas, neku zamisao?

Danas vjera u Božju providnost sve više slabi. Ljudi sve manje vide Njegove putokaze, znakove. A upravo oni su sredstvo kojim postižemo spasenje duše i osiguravamo si mjesto u nebeskom kraljevstvu.

Bojimo se da će nam „netko“ oduzeti slobodu. Jer, ako se „netko“ odozgor brine za mene, utječe na mene, usmjerava me, ja onda više nemam slobodu. Želimo sami upravljati svojim životom, sobom.

Ali, da li bez Božje pomoći možemo uspjeti?! Ne … On se brine za nas, o nama. I duhovno i fizički. Pruža nam onu količinu blaga na zemlji koja nam neće postati zapreka za nebesa. Jer mi ljudi se često „pokvarimo“ ako nam je dobro na zemlji. Postanemo škrti, oholi, zavidni, pohlepni. On nam daje točno koliko nam treba.

Zapreka vjerovanja u providnost je sve veća patnja u svijetu. Ratovi, borbe, smrti, bolesti. Ne shvaćamo da uvijek postoje križevi, patnje, kušnje. Moramo se boriti, trpjeti za vječni život. I Isus je trpio, pa zašto bismo mi bili izuzetak? Djeluje kao da vjerujemo u Božju providnost kad je sve u redu, ali kad naiđu problemi pitamo se gdje li je. Dok nam je dobro ne treba nam, a kad naiđu problemi idemo k Njemu. Ili se još više udaljimo. Mislimo da nas ne želi, ne voli. Bivamo ogorčeni, ljuti. Jer, često Ga želimo u blizini, na dohvat ruke, u slučaju da nam zatreba, ali se nadamo da nam Njegova pomoć neće zatrebati, da će uvijek sve biti u redu.

No, sve što nam se dešava ima svoj razlog. Kao kršćani, vjernici, i iz dobrih i iz loših događaja moramo izvući neko dobro, neku pouku. Sve što nam se dešava nas može učiniti boljom osobom, utvrditi nas u vjeri. Bog za nas čini ono što je najbolje. On zna što radi. Ali, mi slabi ljudi znamo pod teretom briga, nevolja reći kako nam se loše stvari dešavaju jer nas Bog kažnjava ili se jednostavno mirimo sa svim i sve pripisujemo sudbini.

Božja providnost je briga za naše spasenje. Velika zemaljska dobra nam ništa ne znače kasnije. Bog nas kroz razne životne patnje i kušnje pravi boljim ljudima i priprema našu dušu za vječni život. Ruke su nam često pune zemaljskih dobara, a Bog nam ih upravo kroz kušnje i patnje prazni jer nam želi dati svoje darove. Darove koji će nas odvesti u vječni život.

Piše: Jelena Pinter