Propovjedi Protratiti dobra (4. korizmena nedjelja – C)
Propovjedi

Protratiti dobra (4. korizmena nedjelja – C)

Foto: pixabay.com

Svi smo mi osjetljivi na zemaljska dobra, te se trudimo stjecati ih, čuvati ih, te potom i uvećavati, već kako nam prilike u kojima živimo omoguće. U materijalističkom svijetu u kojemu živimo, a u kojem se ljude i život vrednuje prema onome što imaju, pred nama su uvijek veći izazovi glede zemaljskih dobara. Onaj tko ne bi držao do zemaljskih dobara smatrao bi se naivnim i nepromišljenim čovjekom, te gotovo čudakom. Zato su nama ljudima redovito važne vijesti o tome tko je koliko stekao, koliko mu teži bogatstvo, koliko su velika njegova ulaganja, te koje su pretpostavke za uvećanje njegova kapitala. Jednako tako znamo kako roditelji osjećaju svojom dužnošću da steknu i ostave određenu količinu dobara svojoj djeci. Osim toga pazimo i kritiziramo loše gospodarenje društvenom imovinom, rasprodaju dobara ispod cijene ili pak na netransparentan način. Smeta nas kada vlasti loše upravljaju državnom imovinom, jer znamo da joj se vrijednost ne može uvijek na prikladan način izraziti. Sve su to pokazatelji kako smo osjetljivi za zemaljska dobra, te pazimo što činimo s njima.

Upravo se na sličan način izražava Isus kada priča prispodobu o dobrome oci u dvojici sinova. Mlađega tako opisuje kako čovjeka koji traži svoje i koji svojim dobrima želi samostalno upravljati, to jest iskoristiti prema vlastitom nahođenju dobra za koja smatra da mu pripadaju. A jer je smatrao da mu dobra služe za zemaljske užitke, nije ih štedio kako bi sebi priuštio što više zabave i tjelesnih užitaka, te će tako Gospodin i reći kako ‘potrati svoja dobra živeći razvratno’. Stariji pak brat je bio mnogo odgovorniji, te je pazio na svaki novčić i trošak. Nije si davao za pravo niti s vremena na vrijeme proveseliti s prijateljima. Mlađi je podredio dobra lagodnu životu, a stariji je podredio život zemaljskim dobrima, te su i jedan i drugi ostali zakinuti za bitno u životu. A to bitno bila je očeva ljubav koja je trebala biti bitnija od dobara kojima su raspolagali, to jest koja im je otac priskrbio. Otac je skrbio oko njih da ih podigne, da ih odgoji na ispravan način, a oni su svoj život gradili polažući nadu u zemaljska dobra. Zato su i oca krivo procijenili i povrijedili ga svojim postupcima.

Isus, međutim, ne priča ovu prispodobu kako bi nas poučio upravljaju zemaljskim dobrima za zemaljski život, već se služi slikom iz svakodnevnice kako bi dočarao kakav treba biti odnos prema duhovnim dobrima. Naime, spomenute situacije nisu bile rijetkost, na ovaj ili onaj način, te je stoga Isus želio predočiti svojim slušateljima što se sve može dogoditi u duhovnom životu ako se pojedinac ne usredotoči na ono što je uistinu važno, a to je zajedništvo s Bogom koji je vrelo života i vrelo duhovoga obilja. I upravo kad se tako postavimo prema Bogu, bilo ne vodeći računa o svojim duhovnim dobrima, bilo kao formalisti koji sve odnose s Bogom uređuju putem zakona i odredbi, te u u biti odnos s njime ne žive već ‘odrađuju’, mi smo najveći gubitnici, dok Bog pati u svojoj ljubavi i čeka da dođemo k svijesti i obratimo se.

Zato je ova prispodoba o dobrima upravljena nama kako bismo se ispitali o tome kako se odnosimo prema Božjim darovima i Božjem pozivu koji nam je upravljen. Jer najčešće i ne primjećujemo i ne poznamo istinska dobra koja nam je Bog udijelio i kojima nas je obdario upravo zato jer se poput dvojice braće usredotočujemo na materiju ovoga svijeta i na probitke koji nam iz nje dolaze. Na našu žalost zaboravljamo kako bi sve trebalo poslužiti da Boga što bolje upoznamo i da s njime uspostavimo što čvršće zajedništvo ljubavi. Ako ne pazimo na vrijednosti kojima nas Bog poučava za naše dobro, onda ćemo lako prezreti ćudoredne odredbe i obveze, te ćemo protratiti svoj život živeći neuredno, te time protratiti sebe i svoju dušu. Ako pak vršimo sve odredbe samo iz straha ili formalizma, jednako tako smo sva Božja dobra protratili jer ih nismo iskoristili da uvećamo odnos s Bogom, već za vlastitu samodostatnost i neporočnost koja nema za cilj zajedništvo s Bogom, već ljudski ponos i oholost.

Uslijed svega rečenoga ova nas prispodoba poziva na preispitivanje o tome prema čemu težimo i što jedni drugima prenosimo i na što se potičemo. Ova su dva brata iz prispodobe imala sreću da su imali oca koji je imao životnoga iskustva, te ih je upravljao prema ljubavi i zajedništvu, a ne prema zemaljskim dobrima. Čak je bio za njihovo stvarno dobro spreman i žrtvovati od svojih dobara, samo da ih zdrave dočeka. Bilo bi dobro kad bi kršćanski roditelji na isti način pristupali svojoj djeci i kad bi ih poučavali istinskome cilju i smislu, te im ujedno prenosili duhovni, a ne zemaljski kapital. Tada bi sigurno manje tratili sami sebe, shvaćajući kako je njihov život i spasenje istinski kapital u koji treba uložiti sve. A u njega se ulaže sve samo onda kad ga se potpuno podlaže Bogu ostvarujući zajedništvo s njime. Isus je bio više nego jasan, a mi se trudimo biti dosljedni svoga poziva i dostojni života u zajedništvu s Bogom.

Piše: Dr. Ivan Bodrožić (Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com)

Izvor:  patrologija.com

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.